Dr Petra Bubanja: Uspješna muzička karijera u Americi

Talenat, rad, zalaganje i sati uloženi na učenje i usavršavanje jesu osnova na kojoj počiva svaka uspješna karijera. Ali, čini se da nekad uspjeh izostane ako se, i pored svega navedenog, u priču ne umiješaju sreća i sudbina. Prerušene u zvuke violine Petri Bubanji sreća i sudbina donijele su neočekivanu prečicu do američkih univerziteta. Ljiljana i Vesko Bubanja, Petrini roditelji, barski prosvjetni radnici, prije dvadesetak godina su, prisustvujući otvaranju jedne od izložbi u Galeriji „Velimir A. Leković“, na spratu galerije čuli zvuke violine. Popeli su se i upoznali violinistu Andreja Kurtija, koji je tada predavao u Luizijani. „I naša ćerka svira violinu, i to vrlo uspješno“, pohvalili su se. I tako je možda nikad naglas izgovoren san postao ispružena ruka za put u Ameriku. Uplašena djevojka, tek zakoračila u punoljetstvo, otisnula se u „bijeli svijet“. Ali, zahvaljujući prijateljstvu sa profesorom Kurtijem, velikom radu, ulaganju u sebe i svoje obrazovanje, strah je vrlo brzo postao samo uspomena. Dr Petra Bubanja, rođena Baranka, već skoro dvije decenije gradi uspješnu muzičku karijeru u Americi. I dok o životu na drugom kontinentu priča sa ponosom, posebne emocije osjete se u glasu kada govori o svom rodnom gradu, porodici i prijateljima koji je svakog ljeta ovdje dočekuju.

„Iako sam išla u srednju muzičku školu u Podgorici i putovala svakog dana, ovo je bio drugačiji, dalek put, odlazak u nepoznato, u drugu kulturu na drugom jeziku. Iako sam bila dobar đak i imala širok vokabular, konverzacioni engleski mi jeste u početku bio malo problematičan. Bilo me je strah i taj strah je tokom samog putovanja bio očigledan, jer su me čak i službenici na aerodromima kontrolisali na svakom presjedanju, misleći da nešto krijem. Nisam imala laptop i sa roditeljima sam komunicirala telefonom, kupovala minute… Početak je bio dosta nelagodan, ali sam se relativno brzo uhodala, upoznala vršnjake i shvatila kako sistem funkcioniše. Samim tim što mi je profesor iz Srbije mogla sam sa njim da razgovaram i da ga pitam sve što mi je bilo nejasno“, ispričala je Bubanja gostujući u programu Radio Bara.

Nakon završenih osnovnih studija u Luizijani, na Northwestern State University, u klasi profesora dr Andreja Kurtija, uslijedile su magistarske studije u Ilinoisu, na Southern Illinois University kod profesora Michaela Barta, a potom i doktoriranje na državnom univerzitetu u Floridi, Florida State University, u klasi dr Ben Sunga. Na osnovnim studijama, kako ističe, upoznala je i supruga sa kojim trenutno svira u sedam orkestara. Tokom bogate karijere, Bubanja je imala priliku da svira za neke od najvećih imena u svijetu violine, poput Gil Shahama ili Dejvida Kima i predaje klasi od trinaest studenata, od kojih su neki bili i na doktorskim studijama na univerzitetu u Floridi. No, ipak, na pitanje koje bi nastupe izdvojila kao najznačajnije u svojoj dosadašnjoj karijeri, bez trenutka razmišljanja, kaže – koncert u sklopu Barskog ljetopisa 2019. godine.

„Jedan od najdražih događaja je koncert na Barskom ljetopisu 2019. godine, kada sam nastupila sa suprugom i Vanjom Simićem, mojim profesorom violine, što mi je bila izuzetna čast. Jako su mi lijepa sjećanja na taj koncert – puna dvorana Dvorca kralja Nikole, ljudi su stajali, svirala sam vrlo izazovan i dug program, i reakcija publike i njihovo strpljenje su mi mnogo značili. Voljela bih da ponovo budem dio Barskog ljetopisa. Ipak, čini mi se da moram da uložim dosta napora da bih nastupila u Crnoj Gori, a u posljednje vrijeme nisam sigurna ni kome bih trebala da se obratim. Ovim povodom bih voljela da kažem da sam definitivno zainteresovana. Čekam poziv i koncerta će definitivno biti“, kazala je Bubanja.

Vrijedni su prisjećanja i neki od brojnih solo nastupa.

„Prošle jeseni sam svirala „Proljeće“ sa orkestrom iz Pensakole, a ovog ljeta „Violinistu na krovu“ sa SI Fest-om. Tu su i nastupi gdje sam svirala solističke dionice: u „Šeherezadi“ na magistarskim studijama i „Životu heroja“ od Riharda Štrausa, na doktoratu. Mislim da sam uspjela da ubodem nit duša tih ženskih junakinja“, ispričala je Bubanja.

Kao i većina djevojčica, i ona je na početku muzičkog obrazovanja maštala o tome da postane pijanistkinja. I dok su roditelji „navijali“ za gitaru, profesori su Bubanje ubjeđivali da je upravo violina Petrina budućnost. I nisu pogriješili, a kako Petra ističe, iz ove perspektive je zahvalna što profesori nisu odustajali od svoje preporuke.

„U srednjoj školi i na osnovnim studijama jesam svirala klavir, to je bio jedan od predmeta, i zbog te neke dječije želje da ga sviram baš sam uživala u tome i provodila možda i previše vremena na uštrb vježbanja violine. Tako sam u nekom trenutku morala da se posvetim instrumentu koji mi je zaista prioritet“, prisjeća se naša sagovornica.

I dok su njeni vršnjaci nakon završenog prvog razreda srednje škole uglavnom bezbrižno provodili raspust, Bubanja je vanredno polagala Gimnaziju „Niko Rolović“, prethodno položivši sve predmete u Srednjoj muzičkoj školi „Andre Navara“ u Podgorici. I baš tog ljeta postaje svjesna da je violina ono čemu u najvećoj mogućoj mjeri želi da se posveti.

„Bila sam Lučonoša u školi i svog prvog pravog profesora violine dobila sam sa devet godina. Do tada sam imala nekoliko profesora koji su se smjenjivali. Osnove mog sviranja nisu bile najbolje postavljene, a profesor Vanja Simić imao je strpljenja da iskorijeni moje loše navike. Pod njegovim instrukcijama vrlo brzo sam napredovala, krenula na republička takmičenja i osvajala „Zlatne lire“ godinu za godinom. Tako su i nastavnici počeli da govore o tome da bih trebala da razmišljam o muzici kao o svom pozivu. Odluku sam morala da donesem po završetku osnovne škole i odlučila da pođem u Srednju muzičku školu „Andre Navara“ u Podgorici i naravno vanredno položila prvi razred Gimnazije. Mislim da sam se poslije tog polaganja zapitala zašto sebi kradem ljeto i učim latinski kada ja zaista samo želim da sviram violinu jer me to istinski ispunjava. Ta neodlučnost dijelom je postojala zbog generalnog mišljenja o muzici i klasičnim muzičarima“, priča Bubanja.

Saglasna je da u Crnoj Gori i dalje postoje predrasude da je klasična muzika dosadna, ali to djelimično pripisuje strahu od nepoznatog.

„Onima koji kažu da im je klasična muzika dosadna, uvijek postavim pitanje – koliko ste klasičnih kompozicija odslušali i na koliko ste koncerata klasične muzike bili? U svakom žanru muzike postoji muzika koja će nam biti dosadna. Treba otvoriti um, uši i dušu i jednostavno naći ono što nam odgovara. Postoji klasična muzika koja je i meni dosadna, ali ja mogu da posmatram djela iz ugla te muzike koja ima emociju“, zaključuje ona.