Arslan Bikić: Čovjek koji vozi sa stilom i mijenja atmosferu

Postoje ljudi koji ne mijenjaju samo pravac svog kretanja, već mijenjaju i atmosferu u ulici kojom prođu. Jedan od takvih je Arslan Bikić, čovjek čije ime u Bijelom Polju odavno nije samo ime, već sinonim za gospodstvo koje se ne kupuje, već gradi.

Sedamdesetih godina, kada je buka motora i miris dizela bili jedino što je definisalo kamiondžijsku svakodnevicu, Arslan je uveo svoje pravilo. Dok su drumovi bili surovi, a posao prevoznika zahtijevao odricanja od svake „mekoće“, on je u kabinu ulazio kao u operacionu salu – sve je bilo pod konac, čisto, mirisno, „apoteka”. Ali, ono što je najviše zbunjivalo prolaznike i kolege, bila je kravata.

Kravata za volanom? Zašto? Za Arslana, to nikada nije bila ekscentričnost. To je bio njegov stav prema životu. Njegova filozofija je bila jednostavna: „Ako poštuješ svoj posao, posao će poštovati tebe.” Nije bilo važno što prevozi građevinski materijal za temelje bjelopoljskih kuća; važno je bilo kako se osjeća dok to radi. Njegov kamion nije bio samo prevozno sredstvo, to je bila pokretna slika čovjeka koji vjeruje da je svako zanimanje plemenito ako se obavlja sa mjerom.

I dok su godine prolazile, a tehnologija kamiona napredovala, Arslan je ostao statična tačka u tom brzom vremenu. On je svjedok epohe u kojoj je riječ „gospodin” imala težinu, a odijelo nije bilo rezervisano samo za svadbe i sahrane.

Danas, kada Arslan prođe kroz grad, kravata na njemu ne izgleda kao relikvija prošlosti. Ona izgleda kao zastava jednog principa. Ona nas podsjeća da su „šmekeri“ stare škole znali tajnu koju smo mi, u žurbi modernog doba, pomalo zaboravili: da život postaje ljepši onog trenutka kada odlučimo da se sredimo za njega, bez obzira na to kakav „teret“ tog dana vozimo.

Arslan Bikić je podsjetnik da se gospodstvo ne krije u skupim kolima ili funkcijama, već u načinu na koji zakopčate dugme na košulji i kako se osmjehnete komšiji kada vas sretne na korzou. Hvala Arslanu što nas svojim primjerom uči da je elegancija – stvar izbora, a ne prilike.