Dragan Purko Ivančević: Život kao nemirni optimista

Dragan Purko Ivančević, poznato ime crnogorskog turizma, dijeli svoja razmišljanja o životu, porodici i izazovima u intervjuu. Rođen je u malom selu Uglješići kod Budve, a svoj životni i profesionalni put vezao je za turizam, hotelijerstvo, privredu i javni sektor.

Prve velike poslovne korake napravio je krajem sedamdesetih kao šef recepcije Hotela „Marko Polo“ na Korčuli. Njegov put vodio ga je od turističkih agencija do Skupštine Crne Gore i Ministarstva turizma, a potom i Morskog dobra. Nakon toga, bio je na čelu hotela The Queen of Montenegro punih 12 godina. Ivančević je bio biran za predsjednika Odbora za turizam i ugostiteljstvo u Privrednoj komori Crne Gore, a trenutno je član tog Odbora. Poznaje crnogorski turizam i često ukazuje na ključne probleme i nedostatke u tom sektoru. Trenutno obavlja funkciju izvršnog direktora turističke agencije Mac Sun Montenegro, sa fokusom na tržišta Njemačke i Austrije.

U razgovoru se osvrnuo na djetinjstvo, ističući da mu nedostaje bezbrižnost i duga ljeta kada je sreća dolazila iz jednostavnih stvari poput lopte, mora i dobrog društva. Najviše voli slobodu donošenja odluka i mogućnost da svojim iskustvom pomogne drugima. Iako smatra da bi mogao biti dobar glumac, naglašava svoje nestrpljenje kao najgoru osobinu. Cijeni iskrenost, odanost i hrabrost kod drugih.

O svom idealnom filmu rekao je da bi se zvao „Nemirni optimista“, a volio bi da ga glumi Miki Manojlović. Opisao se kao uporan, otvoren, emotivan, nemiran i optimističan. Ako bi bio hrana, bio bi mediteransko jelo, jednostavno ali puno različitih ukusa. Želi moć da prepozna neiskrene ljude i zamijenio bi se sa Njegošem na jedan dan kako bi vidio Crnu Goru njegovim očima.

Nedjeljom poslijepodne, trudi se da bude sa porodicom i prijateljima, a pjesma koja mu je uvijek na vrhu liste omiljenih je „Ne lomite mi bagrenje“ Đorđa Balaševića. Privlače ga filmovi i knjige zasnovani na istinitim događajima, posebno o ljudima koji su sačuvali dostojanstvo u teškim vremenima. Volio bi ponovo obići Grčku, ali bez žurbe i poslovnih obaveza.

Razgovor se završava razmišljanjima o životu i smrti. Ivančević bi tražio zdravlje i mir za porodicu, pravedniju Crnu Goru i dovoljno vremena da završi započeto. Smatra da je najteže ostati uspravan u teškim trenucima, a kada bi mu ostalo još tri mjeseca života, provodio bi ih sa porodicom, zahvalio bi ljudima koji su mu učinili dobro i izvinio onima koje je možda povrijedio. Želi umrijeti mirno, među voljenima, sa osjećajem da je život živio punim plućima. Njegov epitaf bi glasio: „Volio je ljude, more i Crnu Goru. Govorio je ono što misli i nikada nije prestao da vjeruje da može biti bolje.“