Koristan susjed ili kad društva ne znaju što sa sobom, znaju što s vojskom

Kada nestane vizije društvene budućnosti, kada ne znaš što sa školama, bolnicama, platama, stanovanjem, odlaskom mladih, korupcijom, urušavanjem javnih usluga i općom iscrpljenošću društva, tada se vojska, uniforme, naredbe i disciplina iznenada pojavljuju kao spasonosno rješenje i idealno političko sredstvo. Hrvatska ponovo uvodi obveznu vojnu obuku, dok Srbija reaguje sa nabavkom kineskih projektila, što ukazuje na militarizaciju za siromašne.

Ova situacija stvara narative o obrani i prijetnji koji dominiraju medijskim izvještavanjem. Umjesto razgovora, prisutno je zveckanje oružjem. Problem nije samo u naoružavanju, već u tome što se tema vojske koristi kao zamjena za međudržavnu politiku. U društvima koja ne znaju kako se nositi sa sopstvenim problemima, vojska postaje emocionalno sredstvo koje se lako koristi u političke svrhe.

Militarizacija ne samo da homogenizira društvo, već stvara i trajno stanje nesigurnosti koje umanjuje kritiku vlasti. Prava opasnost nije vanjski neprijatelj, već unutrašnje pitanje: što ste učinili za društvo? Ovaj mehanizam koristi se u Hrvatsko-srpskoj retorici, gdje se vanjske prijetnje koriste za jačanje unutrašnje kohezije.

Primjerice, Aleksandar Vučić koristi prijetnju iz Hrvatske kao alat za skretanje pažnje sa unutrašnjih problema, dok se u Hrvatskoj militarizacija prikazuje kao odgovorna politika. Ovdje se ne radi samo o vojsci, već o borbi za monopol nad političkom ozbiljnošću.

Osim toga, oba društva koriste strah kao politički proizvod, što se može primijetiti i širom Evrope. Sigurnost se sve više pretvara u unutarnjopolitičku valutu. U tom smislu, Balkan ostaje posebno prozirno mjesto, gdje se militarizam ne vidi samo kao odnos prema vojsci, već i prema društvu.

Kada politika izgubi sposobnost da zamišlja budućnost, počinje se oslanjati na disciplinu i strah. U tom kontekstu, društva koja ne znaju kako sa sobom, često glume da znaju kako s vojskom. Ovo je stari trik nemoćnih država i umornih elita. Na kraju, svi dobijaju nešto, osim društava koja ostaju sa skupljom nesigurnošću i slabijim povjerenjem.