Rizici američkog miješanja na Bliskom istoku

Ovo je treći Zalivski rat i ko zna koji po redu sukob otkako su Sjedinjene Države, na kraju Hladnog rata, preuzele ulogu dominantne sile i glavnog uticaja na Bliskom istoku. I vjerovatno je najopasniji, najdalekosežniji i najkonfuzniji od svih. Razaranje i haos koji se šire regionom potvrđuju status Bliskog istoka kao vodeće svjetske fabrike kriza, ali takođe pokreću pitanje kako to da američki predsjednici tako često proglašavaju kraj američkog uplitanja u region - samo da bi ubrzo ponovo bili uvučeni u njega.

Od Drugog svjetskog rata Sjedinjene Države su, u prosjeku jednom u deceniji, pokušavale da svrgnu neku vladu na Bliskom istoku, a gotovo svaki put su i ta zemlja i same SAD na kraju izlazile u gorem stanju, kada bi se pojavile nepredviđene posljedice. Dok Donald Tramp započinje još jednu promjenu režima, ovog puta u Iranu, zemlji od 90 miliona stanovnika, prisutan je osjećaj duboke zebnje. Već sada se rokovi produžavaju, a iz dana u dan raste utisak da se Tramp kocka sudbinom države o kojoj zna vrlo malo.

Prvi Zalivski rat, 1990–1991, makar je imao prednost ograničenog obima, jasne svrhe i relativno kratkog trajanja. Nakon što je Sadam Husein napao Kuvajt, Džordž Buš Stariji je relativno lako potisnuo iračke snage, održavajući široku arapsku koaliciju koja je podržavala akciju. Poštujući mandat Savjeta bezbjednosti UN da se Kuvajt oslobodi, Buš je odlučio da ne progoni poraženu iračku vojsku sve do Bagdada. Kopnena kampanja trajala je svega 100 sati.

Jednostranost tog rata ima određene paralele sa onim što se danas dešava u Iranu. Arapski intelektualac Azmi Bišara opisao je taj sukob kao model rata u kojem jedna strana ratuje bez rizika, a druga bez nade. Ali rat je ostavio i nasljeđe. Kurdi i šiitski muslimani naučili su koliko je rizično oslanjati se na američkog predsjednika: ohrabreni su da ustanu protiv Sadama i 'uzmu stvari u svoje ruke', da bi potom otkrili da će Buš stajati po strani dok budu slomljeni. To je lekcija koju su Kurdi u Iranu možda dobro naučili.

U drugom Zalivskom ratu, poznatom kao rat u Iraku, od 2003. do 2011, Džordž Buš Mlađi odlučio je da Sadam mora otići zbog navodnog posjedovanja oružja za masovno uništenje. To je značilo da su SAD makar imale prepoznatljiv ratni cilj, iako je bio zasnovan na ogromnom obavještajnom promašaju. Optimistična pristrasnost u vezi sa posljedicama rata bila je tako duboka jer je i želja za ratom bila duboka.

Na saslušanju u Kongresu, tadašnji zamjenik ministra odbrane Pol Volfovic rekao je da su Iračani '23 miliona najobrazovanijih ljudi u arapskom svijetu koji će nas dočekati kao oslobodioce'. Desilo se suprotno. Iran je postao snažniji, uključujući i unutar Iraka. Nedavno je Džon Sojers, bivši šef britanske obavještajne službe MI6, opisao stanje nakon invazije kao 'potpuni haos'.

U februaru 2003. američki državni sekretar Kolin Pauel smatrao je neophodnim da pred Savjetom bezbjednosti UN održi jednosatnu prezentaciju. Sada, nasuprot tome, hodnici Savjeta bezbjednosti UN tihi su, dok Ministarstvo odbrane istražuje da li su SAD odgovorne za bombardovanje osnovne škole za djevojčice na jugu Irana, u kojem su poginule desetine djece.

Procjene se razlikuju, ali rat je Sjedinjene Države vjerovatno koštao oko 2.000 milijardi dolara, doveo do nastanka terorističke organizacije Islamska država i prouzrokovao smrt između 150.000 i milion ljudi, prema različitim procjenama. Sada, u Trampovoj operaciji 'Epski bijes', SAD i Izrael pokrenuli su operaciju 28. februara 2026. kako bi pogodili iranska raketna postrojenja, vojnu infrastrukturu i rukovodstvo režima.

U nizu intervjua, Tramp i njegov tim iznosili su kontradiktorna opravdanja za rat. Sam Tramp govorio je o 'terorističkoj prirodi režima' koja traje već 40 godina i pominjao promjenu režima. Obrazloženja su se često menjala, a ovi postupci mogli bi imati dalekosežne posljedice na stabilnost cijelog regiona.