Hajdeger u Teheranu, Drugi dolazak

CdM-ov Long Read, potpisan od Andreja Nikolaidisa, istražuje uticaj Heideggerove filozofije na intelektualnu scenu Irana i posmatra kako je njegovo djelo rezonovalo kroz iransku teokratsku tradiciju. Nikolaidi s se oslanja na Duffovu analizu objavljenu u The American Interest, gdje Duff, profesor političke filozofije, tvrdi da rad Martina Heideggera jeste imao presudan uticaj na važne intelektualne figure iranske teokracije, te da su mnogi mislitelji u Iranu, prije i nakon revolucije 1979, crpili iz njegovog pogleda na zapadni racionalizam i na pokrete identiteta.

Duff ističe da Heidegger ne stoji iza organizovanog međunarodnog pokreta poput Marxa, ali nudi cjelovitu analizu nezadovoljstva modernog života i ukazao na mogući lijek. Marx je izvor nezadovoljstva pronašao u otuđenju rada, dok je Heidegger doveo u pitanje samu prirodu čovjekovog razuma. Već od šezdesetih godina prošlog vijeka evropska ljevica i desnica dijele svoje nezadovoljstvo modernim svijetom, crpeći inspiraciju iz Heideggerovog rada. Duff ipak izdvaja dvije vjerne Heideggerove mušterije: ruske neoimperijaliste i iranske teokrate.

U Duffovom tekstu se navodi da je nekoliko vodećih iranskih mislilaca, prije i nakon revolucije 1979, svoju kritiku 'toksične zapadne civilizacije' i teoriju permanentne revolucije zasnovalo na Heideggerovoj misli. Prvi od tih mislilaca bio je sociolog i aktivista Ali Shariati, koji je iransku javnost upoznao s Heideggerovim mišljenjem. Shariati se pedesetih i šezdesetih godina u Parizu kretao u revolucionarnom ljevičarskom okruženju, uobličenom Fanonovim marksizmom Trećeg svijeta i Sartrovim maoističkim egzistencijalizmom. Tu se upoznaje s Heideggerovim radom i izvodi svoju aktivističku društvenu teoriju koja bi, mislio je, trebala biti prihvatljiva za narod Irana i njegovu 'autentičnu religiju'. Shariati je, u Parizu, razvio ideju ‘Crvenog šiizma’ koji zahtijeva društvenu pravdu i revoluciju i suprotstavlja se ‘Crnom šiizmu’ šiitskog klera. Shariati je umro u iranskom zatvoru i nije dočekao da vidi Khomeinijevu verziju revolucije koju je promišljao.

Uzgred, Kampanja slikanja muslimana, naročito Arapa, kao zatucanih fundamentalista koji samo što ne izvrše teroristički napad daje rezultate. Ko se još danas sjeća da je progresivna lijeva ideja bila moćna na Bliskom Istoku, dok je nije zatro Zapad — pa i među Palestincima? Otiđite na londonsko groblje Highgate, gdje je sahranjen Marx. Tačno preko puta Marxova groba nalazi se grob iračkog marksiste kojemu sam zaboravio ime, kao što sam zaboravio i mnoge druge, doista bitne stvari.

Za zvaničnu interpretaciju Heideggera u Khomeinijevom Iranu pobrinuo se Ahmad Fardid, jedan od najuticajnijih mislilaca Revolucije, piše Duff. Ali Mirsepassi, profesor na New York University, Fardida je prozvao 'iranskim Heideggerom'. Fardid je decenijama predavao na teheranskom univerzitetu. Njegova su predavanja legenda, iako nikada nije pisao. Njemu Duff pripisuje uticajni koncept Gharbzadeghi, koji je, navodi se, popularizovan u spisima Jalal Al-e Ahmada. 'Taj koncept značio je transplantaciju Heideggerove kritike racionalističkog Zapada u iranski kontekst'. Gharbzadeghi je ime za bolest Zapada, ujedno i trovanje Zapadom, takoreći zapadnitis. Po Fardidu, ta je bolest započela sa racionalnošću Grka a kulminirala sa univerzalističkim pretenzijama prosvjetiteljskog sekularnog, materijalističkog humanizma. Taj duh Fardid smatra najvećim neprijateljem autentične islamske biti Iranske revolucije, a Heideggera veliča kao onoga ko je 'bolest' dijagnosticirao. 'Fardid prepoznaje tri usamljena svjetla u svijetu osuđenom na potpuni mrak: Iransku revoluciju, misao Martina Heideggera koji je obezbijedio intelektualni aparat potreban da se dijagnosticira 'zapadnoksikacija', i Ayatollaha Khomeinija'.

Fardidov student koji će dogurati do mjesta predsjednik Iranske akademije nauka, Reza Davari Ardakani, nastavio je tamo gdje je stao njegov učitelj. On je, tvrdi Duff, prvi među savremenim iranskim tumačima Heideggera. Ardakani tvrdi kako Zapad nije ni geografska ni istorijska kategorija, nego permanentno duhovno iskušenje. Heidegger je, po njemu, shvatio esenciju 'zapadnog zatvora'.

U Moskvi, intelektualnu figuru gotovo pa opsjednutu Heideggera Duff pronalazi u notornom idiotu – Aleksandru Duginu. Da skratimo priču: Dugin, blizak ruskim vojno-obavještajnim krugovima i Putinu, zagovara rat za kraj svijeta. On Rusiju vidi kao Eurazijsku imperiju. Svi koji su protiv vrijednosti liberalnog zapada njegovi su saveznici – od Teherana do Atine, gdje Duff navodi da je navodno održavao bliske veze sa djelovima Syrize. Ovdje valja napomenuti kako Duff iz nekog razloga preskače Beograd, gdje Dugin ima popriličan uticaj. Kako god: kao i u slučaju teheranskog čitanja Heideggera, Dugin koristi misliočevu kritiku zapadnog racionalističkog zapadnog univerzalizma, ne bi li opravdao svoj projekat ruske pravoslavne džamahirije – koja bi, jasno, svijet vratila na pravi put.

U Duffovom tumačenju, Heidegger ne samo da je bio nacista, koji se u nacizam razočarao 1934, zato što nacionalsocijalizam po njegovom sudu nije bio dovoljno radikalan, jer je već tada procijenio da Hitler neće sprovesti potpunu konzervativnu revoluciju, nego je i do danas inspiracija raznim mračnjacima na ultra-desnici. Heidegger je, ako ćemo pravo, zapravo ogroman uticaj imao i na ljevicu i liberale, na mnoge od najvećih mislilaca u posljednjih pola vijeka: na Rortya, Derridau, Vattima, Agambena. Duff iz nekog razloga 'zaboravlja' da kaže da bez Heideggera doslovce ne postoji Derrida – koji je bio Sefard, dakle Jevrej. Bez Heideggera nema, dakle, najuticajnijeg jevrejskog filozofa dvadesetog vijeka. Nema bez mrznog, mračnog Švabe ni superpopularnog postmodernog koncepta dekonstrukcije, koji je Derridaina adaptacija Heideggerovog koncepta Abbau. Što tek reći za glasovitog američkog mislioca Richarda Rortyja, koji se čak odvažio da u – takođe glasovitom – eseju “O Heideggerovom nacizmu” ispiše alternativnu misliočevu biografiju? Po kojoj se filozof u ljeto 1930. zaljubljuje u prekrasnu studenticu Saru Mandelbaum, Jevrejku. Da bi bio sa njom, odvaži se na razvod od Elfride, što će ga koštati prijateljstva sa porodicom Husserl. U januaru 1933, njih dvoje dobiće sina – Abrahama. Narastajući nacizam prijetnja je njihovoj sreći. Heideggerovi napuštaju Freiburg. On nakratko predaje kao gostujući profesor u Bremenu, a onda prihvata poziv Princetona i odlazi u Ameriku. Na Univerzitetu Chicago upoznaje Thomasa Manna. 'Uviđaju da dijele zajedničke stvari sa Adornom i Horkheimerom; slažu se da je Amerika reductio ad absurdum prosvjetiteljskih nadanja, zemlja bez kulture', piše Rorty. Nakon što se razvede od Sare i ona sa sinom ode za Palestinu, Heidegger se 1948. trijumfalno vraća u Freiburg. Slijedi konačna, genijalna Rortyjeva intervencija: 'Heidegger se ženi treći put, ovaj put sa ratnom udovicom koja sve njegove prijatelje podsjeća na Elfride. Kada umre 1976, njegova će mu supruga na kovčeg staviti Predsjedničko odlikovanje za slobodu, orden reda Pour le Merite i zlatnu medalju Nobelove nagrade za književnost. Ovo posljednje priznanje mu je dodjeljeno u godini nakon objavljivanja njegove kratke, ali dirljive elegije za Abrahamom koji je poginuo na Golanskoj visoravni 1967.' Elem, da privodimo ovo kraju, ako već nista odustali od čitanja…

Ako je iranska revolucija zaista bila inspirisana Heidegerom, ona ne samo da je bila militantni odgovor na mrski zapadni razum, nego je i utemeljena na jednom od vrhunaca zapadnog razuma. Što vele: ako se dovoljno dugo boriš protiv čudovišta, i sam postaješ čudovište. Ili tako nekako. Heideggera sam čitao i, da se ne lažemo, ništa nisam razumio. Imam problem sa njegovim jezikom, sa kojim se u 'Psećim godinam' neumjereno sprda Grass. Ali čak i ja znam da je Heidegger daleko, daleko komplikovaniji od tumačenja koja nude Fardid, Dugin ili Duff. Ono što o njemu znam naučio sam iz interpretacija drugih. To je mali problem, jer ja ne predajem filozofiju, niti je bitno šta ja o istoj mislim. Ali onako kako sam ja učio o Heideggeru, čitava evropska poslijeratna intelektualna elita učila je o Hegelu – od Kojèvea. Vrhunac pogrešnog/površnog tumačenja Hegela bio je Fukujama i njegov pamflet o 'kraju istorije'. Krivo tumačenje izvorne velike misli može, i tu je Duff apsolutno u pravu, izazvati nesagledive posljedice. To, konačno, stoji u samoj Heideggerovoj kritici zapadnog nihilizma, koja počinje ukazivanjem na pogrešno tumačenje grčkog izvora, naoko male greške, golim okom nevidljive pukotine u temelju evropske filozofije, pukotine koja se vremenom širila, što vodi ravno u katastrofu koju niti jedna revolucija nije uspjela da spriječi. Heideggera sam čitao i, da se ne lažemo, ništa nisam razumio.

Što se tiče djelatne, političke artikulacije Heideggerove filozofije, on sam je posve odbacuje. U intervjuu koji je za Spiegel dao 1966, a koji je objavljen tek 1976, nakon njegove smrti, kaže: 'Ako smijem kratko i možda pomalo teško, ali iz dugog promišljanja, odgovoriti: filozofija neće moći izvršiti nikakvu neposrednu preinaku sadašnjeg svijeta. To ne važi sam'