Ćeranić: Tramp je sa Iranom htio 'Venecuelu-2', ali mu konce mrsi i Kina

Dok svijet sa zebnjom prati razmjenu raketnih udara između Irana, sa jedne, i Sjedinjenih Država i Izraela, sa druge strane, u potpuno drugi plan pao je sukob Pakistana i Afganistana. Zašto? Koji su razlozi za napad Pakistana, i to u mjesecu Ramazanu, na bratsku muslimansku zemlju? Nikom se nije ozbiljno potrudilo da to objasni.

Ipak, poznavajući logiku međunarodnih odnosa, nije teško zaključiti da je uloga Pakistana, kao važnog američkog saveznika, mogla biti u skretanju pažnje sa američko-iranskog sukoba. Kabul je bombardovan jer Afganistan nema adekvatnu protivvazdušnu odbranu. Međutim, dva turska vojna aviona, koja su nedugo potom bez velike pompe sletjela u Kabul, mogla bi otkloniti taj nedostatak. Turska se pozicionira kao saveznik Afganistana i ponovo povlači poteze usmjerene ka širenju uticaja u muslimanskom svijetu.

Sličan scenarijo već je viđen u Siriji, iako je tamošnji tzv. predsjednik ubrzo pao pod američki uticaj. Pakistanski napadi tako su bili uvod u novi Zalivski rat — rat u kojem se stvari ne odvijaju onako kako je želio američki predsjednik Tramp. A šta je želio? 'Venecuelu 2' — brzi vojni udar koji će obezglaviti Iran. Formalno, u tome je uspio ubistvom ajatolaha Hamneija. Međutim, svjestan sopstvenog zdravstvenog stanja, Hamnei je uredio sistem nasljeđivanja vlasti tako da država funkcioniše i u slučaju eliminacije ključnih ljudi.

Uspostavljen je četvorostepeni lanac zamjena — sistem u kojem, u slučaju pogibije nadređenog, ovlašćenja i odgovornost automatski preuzimaju unaprijed određene ličnosti. To je urađeno za četiri ključne pozicije u vojno-političkoj hijerarhiji. Stoga Hamneijeva pogibija nije bila fatalan udarac za Iran. Vojska i Revolucionarna garda reagovale su po unaprijed pripremljenom planu. Raketni udari usmjereni su ne samo na Izrael, već i na ciljeve u zalivskim monarhijama, kao i na američke baze i ambasade.

B brzo okončanje sukoba svakako odgovara američkom predsjedniku, koji o operaciji protiv Irana nije obavijestio Kongres, a kamoli zatražio mišljenje. Odluke su donosene na relaciji Netanjahu – Tramp, i to neposredno nakon obećavajućih pregovora u Ženevi. Za detalje smo saznali od ministra spoljnih poslova Omana, zemlje posrednika. Prema njegovim navodima, Iran je bio spreman ne samo da stavi pod nadzor svoje zalihe obogaćenog uranijuma već i da ih uništi. Ubrzo nakon pregovora, izraelski avioni izveli su udare. Zašto? Zato što postoji nešto na šta Iran nije pristao — obustava prodaje nafte i gasa Kini.

Dublja analiza pokazuje da je stvarna meta upravo Kina. Nakon Venecuele, Iran i Rusija ostali su ključni izvoznici energenata u Kinu. Ako bi Iran pao, Rusija bi ostala jedini snabdjevač. Naizgled povoljno za Moskvu — ali ko garantuje da ona tada ne bi postala sljedeća meta? Tramp nije odustao od proklamovanog strateškog cilja — obuzdavanja Kine. Bez stabilnog snabdijevanja naftom i gasom, kineska ekonomija bi vremenom posustala. U Pekingu su toga svjesni.

Prema pojedinim navodima, kineski sateliti dostavljaju koordinate iranskim raketnim sistemima. To znači da Kina, a djelimično i Rusija, preko Irana vode proxy-rat sa Sjedinjenim Državama. Istovremeno, radar za rano upozoravanje u Kataru, vrijedan oko 1,3 milijarde dolara, uništen je iranskim raketama, a imao je značaj i za Ukrajinu jer je registrovao lansiranja ruskih raketa iz azijskog dijela Rusije.

Iran je pozvao na džihad i aktivirao svoje mreže, uključujući i one iz kriminalnog miljea, radi napada na američke ciljeve. Ni Evropa nije 'izvan radara'. Mogući su napadi i na evropskom tlu. Britanski, francuski i njemački lideri suzdržani su u podršci američko-izraelskoj akciji — ne zbog naklonosti prema Iranu, već zbog odnosa prema Trampu. Evropa će se, bez obzira na ishod, suočiti sa novim migracionim talasima.

Problemi se javljaju i unutar Sjedinjenih Država. Demokratski kongresmeni sve glasnije osuđuju napad na Iran. Dogodila su se i dva teroristička napada radikalnih islamista. Cijena nafte raste. Sve to djeluje uznemirujuće na američke poreske obveznike. O posljedicama iranskih udara malo se zna. Pominje se da je pogođena američka baza Inćirlik u Turskoj, navodno zbog otkaza turske PVO. Zlobnici tvrde da sistem nije 'zatajio', već da nije bilo volje da se baza zaštiti, imajući u vidu njenu ulogu tokom neuspjelog puča protiv Erdogana.

Zalivske monarhije su u nedoumici — njihova protivvazdušna odbrana pokazala se nedovoljnim. Nije u stanju da zaštiti ni od dronova tipa 'šahed', koji se u rusko-ukrajinskom ratu sve manje koriste. Od očekivanog unutrašnjeg prevrata u Iranu nema ništa. Naprotiv, u toku je homogenizacija različitih političkih i etničkih grupa. Na ulicama su stotine hiljada ljudi koji protestuju protiv Amerike. U Iraku i Pakistanu vojska je morala upotrijebiti silu da bi zaštitila američke ambasade. Sve ukazuje na dugotrajan sukob — a to ide u prilog Iranu.

U Republici Srpskoj mjere zaštite američkih i jevrejskih objekata podignute su na viši nivo. U Federaciji je pristup opušteniji — bar do prvog incidenta. Ne treba zaboraviti da su u Bosni i Hercegovini već počinjeni teroristički napadi i izrečene pravosnažne presude za terorizam. Napadane su policijske stanice, ali i Ambasada SAD u Sarajevu. Napadač Mevlid Jašarević uskoro izlazi na slobodu nakon izdržane kazne. Bliski istok gori, ali pukotine su vidljive i unutar američkog sistema. Prema navodima novinara Džonatana Larsena, američki Fond za vjerske slobode vojnih lica (MRFF) primio je više od 110 žalbi na komandire koji vode otvorenu eshatološku propagandu, predstavljajući rat kao dio Božijeg plana. Ako je to tačno, onda rat protiv Irana prestaje biti samo geopolitički sukob i dobija eshatološku dimenziju. A takvi ratovi rijetko imaju ograničen domet.