Đilasove sumnje i suočavanje sa stvarnošću: Oslobađanje od staljinističke dogmatike

Milovan Đilas je u svom referatu na Drugom plenumu CK KPJ, održanom u januaru 1949. godine, iznio probleme sa kojima se suočava politički rad u praksi. On je ukazao na to da su najuočljiviji problemi bili kampanjski i nesistematski rad, kao i zaostajanje prouzrokovano birokratijom. Đilas je istakao nesamostalnost kao glavni pokazatelj neefikasnosti u radu, rekavši: "Svako čekanje na direktive odozgo, koje treba da dođu pa tek da se počne s agitacionom aktivnošću i objašnjavanjem – pogrešno je i štetno. Ono dokazuje da nema političke inicijative ili da je politički rad postao zavistan od birokratskih nadležnosti, što znači pravu smrt za njega."

Kako je naveo, partijski forumi, naročito sreski komiteti, trebaju se naučiti da usvajaju liniju Partije i na osnovu nje, ne čekajući na direktive, reaguju čim se pojavi nešto novo. Đilas je naglasio potrebu da partijske organizacije budu politički žive i mobilne, spremne da odgovore na sve nove izazove koji se pojavljuju u životu ili svijetu. Ova njegova primjedba jasno ukazuje na prepoznavanje problema birokratije koja stvara neefikasnost, iako je i dalje bila usmjerena ka poboljšanju funkcionisanja centralizovanog državnog aparata.

U okviru svojih stremljenja, Đilas je takođe ukazao na potrebu pojačane discipline i ideologizacije, naglašavajući da "samo preko dobrih komunista mogu da se prenose parole Partije, da samo Partiji odani ljudi mogu tumačiti njenu liniju i odgovarati za to tumačenje". On je ukazao na opasnost od proizvoljnosti u tumačenju partijske linije, napominjući: "Naša iskustva sa 'dovitljivim', 'pametnim' intelektualcima koji 'imaju smisla' za agitaciono-propagandni rad, a nijesu do kraja odani Partiji, veoma su žalosna."

Đilas je poručio da je pogrešno mišljenje da su za agitaciono-propagandni rad potrebni izuzetni talenti, savjetujući da su "za taj posao potrebni obični, dobri partijci". Međutim, politička linija proklamovana na Drugom plenumu CK KPJ postajala je sve očiglednije suprotna događajima i zaoštrenim odnosima sa SSSR-om. Godina 1949. bila je prelomna za Jugoslaviju, kako u spoljnoj, tako i u unutrašnjoj politici, jer je, kako primećuje profesor Petranović, stiglo do granice "kada više nije moglo po starom, a trebalo je pronaći nova rješenja..." Već na proljeće 1949. godine prešlo se na "dalekosežne planove preobražaja socijalizma u demokratskom pravcu" i "oslobađanja misli od naslaga staljinističke dogmatike".

Na kraju, do kraja 1949. godine nije se moglo govoriti o ozbiljnijoj kritici staljinističkog političko-društvenog nasleđa, a ozbiljne kritike su se odnosile isključivo na spoljnu politiku SSSR-a i Istočnog bloka, koje su bile u funkciji priprema za internacionalizaciju sukoba pred Ujedinjenim nacijama. Period s kraja 1948. i početka 1949. godine označavao je i posljednji napor u pokušajima učvršćivanja staljinizma kao sistema u Jugoslaviji.