Banićević o strategiji SAD prema Iranu: Kontrolisano odvraćanje

Direktan napad Sjedinjenih Američkih Država na Iran u kratkom roku nije najizvjesniji scenario, jer Vašington trenutno primjenjuje strategiju kontrolisanog odvraćanja, u kojoj je vojna opcija prisutna kao sredstvo pritiska, ali ne i kao prvi instrument, kazao je u razgovoru za Javni servis profesor Nikola Banićević.

Banićević ocjenjuje da bi eskalacija bila racionalna samo u slučaju neposrednog napada na američke snage ili saveznike, budući da bi širi sukob imao destabilizujuće efekte na regionalnom i globalnom nivou. U slučaju da do napada ipak dođe, smatra da bi on bio ograničen i precizan, sa fokusom na infrastrukturu Iranske revolucionarne garde, raketne kapacitete, bespilotne sisteme, komandno-kontrolne centre i objekte povezane sa regionalnim mrežama saveznika.

"Nuklearni objekti bi bili krajnja opcija zbog visokog rizika nekontrolisane eskalacije", istakao je Banićević. Govoreći o mogućem iranskom odgovoru, on navodi da bi Teheran izbjegao direktan konvencionalni rat sa SAD, ali bi reagovao asimetrično. "To bi podrazumijevalo aktiviranje saveznika u Iraku, Siriji, Libanu i Jemenu, kao i napade na pomorske rute i energetsku infrastrukturu. Poruke koje dolaze iz Teherana imaju prvenstveno odvraćajući i mobilizacijski karakter, ali ne znače spremnost na totalni rat. Ukoliko bi se napadu pridružio i Izrael, Iran bi odgovorio snažno, kao i posljednji put, udarima sa distance", kazao je Banićević.

Komentarišući proglašenje Iranske revolucionarne garde terorističkom organizacijom od strane Evropske unije, Banićević je rekao da je riječ o političko-normativnoj odluci kojom EU pojačava pritisak na Iran, ali bez neposrednog vojnog efekta. "Ovakav potez dodatno sužava diplomatski prostor i gura Iran ka tvrđim pozicijama, čime se smanjuju kanali deeskalacije", naveo je on.

Govoreći o stavu zalivskih država, Banićević ističe da on ima operativni i logistički značaj, ali da nije presudan za odluke američkog predsjednika Donalda Trampa. "Američke odluke se dominantno donose na osnovu unutrašnjih političkih kalkulacija, odnosa snaga i percepcije kredibiliteta odvraćanja. Ipak, snažno regionalno protivljenje povećava cijenu eventualne eskalacije i djeluje kao faktor uzdržavanja", zaključio je Banićević.