Prekompozicija kao nužnost za Crnu Goru

Zatvaranjem novog poglavlja, reklo bi se da smo bliže Evropskoj uniji. Pitanje je – jesmo li, zaista? Ipak, važno je razumjeti da je svaki milimetar naprijed, za zemlju sa desničarskom, nacipopulističkom vlašću krupan korak. Nema ničeg slađeg od kićenja tuđim perjem, te se vlastodršci ponašaju kao nosioci cjelokupnih pregovora. Istina je, posve drugačija. Napredak je rezultat rada nevidljive administracije, preporuka civilnog sektora i nas, analitičara i analitičarki koji ne idemo uz dlaku vladajućoj garnituri. I naravno, napretka ne bi bilo bez snažnog interesa same EU za proširenjem, mada je upitno dijele li takav interes sve članice.

Upravo bi to mogao biti kamen spoticanja, nastave li se lokalne krize pretvarati u državne. Živimo dva paralelna procesa, koja su, do duše, u nepobitnoj koliziji. Prvi je evropeizacija, oličena u fingiranju jasne vanjskopolitičke orijentacije. Drugi je retradicionalizacija, koju simbolizuje svetosavlje, četništvo, pravdanje gaženja istorijskih fakata nekakvim suvislim i besmislenim metaforama, dok vlastodršci tihuju. Jer je mišja rupa prirodno sklonište za one koji ne žele ni sebi, a ni društvu u cjelini da priznaju kako su do guše upali u vrtlog četničkoga blata, pa sada ne umiju pronaći izlaz.

Ili su se u tom talogu saživjeli toliko, da se jednostavno više i ne trude da ga pronađu. A personalno mislim da je ovakva postavka vlasti prirodan izbor srednjeputaša. Zato nijesmo čuli osude zbog preimenovanja Podgoričke u srpsku čitaonicu, ni povodom transparenta u Tivtu o srpskoj Boki, ljotićevskog pjevanja Đurišiću i Kalabiću, te prizivanja čiče tokom Bogojavljenja i plivanja koje Crkva Srbije može nazivati svojom, ali ne i crnogorskom tradicijom.

No, to je suština retradicionalističkog obrasca - naćerati nas da prigrlimo crkvene maštarije, koje duhovnici kao na štandu prodaju vjernoj pastvi. A reakcije Bošnjačke stranke na četnikovanje bjelopoljskog profesora krajnje su licemjerne. Jer ako zaista u godini prije izbora ispostavljaju krajnje čudne zahtjeve, to je opasna poruka – da preletački čin političkog bluda koaliranjem s četnicima nije bio, kako sam to više puta napisala, nikakva omaška, niti suluda politička žrtva za dobrobit Crne Gore i njenog EU puta. Bio je to slobodan pad, a presudile su udobne funkcije i još udobnije apanaže.

Taman kao i kod srednjičara - ulazi i ne pitaj za cijenu. U prilog navedenom, svjedočili smo muku iz resora vanjskih poslova, dok je gazda većine slavodobitno obznanjivao jačanje saradnje sa Izraelom. Prevedeno na zdravorazumski jezik, Mandić, s pozicije prvog čovjeka Parlamenta podržava etničko čišćenje i krvavi teror u Gazi. Nije li to isto što i negiranje genocida u Srebrenici i slavljenje Mladića i Karadžića. Bogme jeste, sem za BS, kojoj su, prema kazivanju ministra Suljevića, momentalno važnija opštinska uslovljavanja.

A Mandićeve hvalospjeve povodom saradnje sa Izraelom, očekivano, nijesu čuli ni desni populisti iz PES-a. Vazda imaju prečeg posla. Dakle, evropeizacija i retradicionalizacija, ne idu ruku pod ruku, osim, možda, u paralelnim svjetovima. A Crna Gora od obnove nezavisnosti teži da bude dio razvijenog svijeta. Istina, te težnje su se decenijama unazad temeljile na pogrešnim premisama. To međutim ne znači da smo od „oslobođenja“ 2020. napredovali u poimanju pravca kojim bi se ova zemlja trebala kretati da bi postala dio toga, razvijenog svijeta.

Ambijent koji kreira aktuelna vlast personifikuje primitivizam, politička nekultura, prijetnje neistomišljenicima... A demokratska emancipacija bez kulture dijaloga jednostavno je nezamisliva. Nemojmo se zavaravati da u svim državama EU vlada jednako dobro raspoloženje kakvo iskazuje rukovodstvo briselske administracije. Performansi ljubitelja zločinaca ne prolaze neopaženo. Zato se radujmo umjereno. Jer dok god nam zagovornici novog svjetskog poretka, fascinirani Trampovom neutoljivom osvajačkom glađu, prijete Mandićevim pohodom na Lovćen, evropeizacija ostaje u zapećku.

A ćutnja na arhitektonski plan otimačine zarad vaskrsenja karađorđevićevske kapele, kao čin svojevrsnoga potkopavanja kulturnog, istorijskog i na posljetku nacionalnog identiteta, a u konačnici suverenosti i samostalnosti države, koja je već dobrano ugrožena, znak je odobravanja skrnavljenja svega crnogorskog. Zato je u godini kada obilježavamo dvadesetogodišnjicu od obnove nasilno otete nezavisnosti, nužno spriječiti retradicionalistički, neprimjetan gubitak suvereniteta, iako je s ovakvom konstelacijom snaga duboko poljuljan.

Država u kojoj je retradicionalizacija suštinski glasnija od evropeizacije, suverena je samo na papiru, na šta sam više puta upozoravala. Ako mislimo da se EU signali o različitim modelima članstva ne odnose na nas, olako prihvatamo zablude. Odluka o modelu pridruživanja zavisiće od stabilnosti zemlje. Garant takve stabilnosti, nasuprot rusko-srpskom poltronstvu, prekompoziciju političke scene čini nužnom. To je pitanje zaštite nacionalnih interesa, u godini kada se nalazimo na prekretnici, kako na evropskom putu, tako i na polju očuvanja Ustavom definisanih odrednica države.

Premda po pitanju prekompozicije nijesam optimistična, jer se Spajić, umjesto ozbiljnim liderstvom bavi političkim skrivalicama, a Milatović je običan politički kalkulant, važno je ukazati da vrijeme prebacivanja loptica ističe. Velikosrpskoj centrali na raspolaganju je svo oruđe za spoljne i unutrašnje sabotaže. Hoćemo li skrušeno gledati kako nam se kuća spolja i iznutra sistemski ruši, uskoro ćemo znati. A odgovor leži u hitnoj prekompoziciji. Ukoliko takav odgovor izostane, a popovi Crkve Srbije ostanu politička batina u sekularnoj državi, neće nam pomoći ni geopolitika, ni dobra volja Brisela. Jer ako nijesmo u stanju da sačuvamo društveni i multietnički sklad u sopstvenom dvorištu, ne možemo se oslanjati na duboko fragmentiranu Evropu, čija je kohezija već dugo na izrazito klimavim nogama.