Trampova geopolitička strategija: kako privući pažnju svijeta

Dok je Donald Tramp uvjeravao svijet da neće upotrijebiti silu za preuzimanje Grenlanda, on je zapravo ponovo pretvorio geopolitiku u spektakl. Iako je manje važno da li je Tramp vjerovao da SAD treba da preuzmu ovu arktičku teritoriju, činjenica je da je ponovo uspio skrenuti pažnju Evrope i ostatka svijeta na svoju agendu. Tramp ne reaguje na događaje, već ih stvara, razumijevajući moć pažnje u savremenoj politici.

Stiv Benon je jednom opisao Trampovu strategiju kao “preplaviti prostor sr*njem”, stvarajući toliko skandala da protivnici ne znaju šta je važno. Ova taktika se sve više primjenjuje u američkoj spoljnoj politici. Trampove prijetnje prema Danskoj i Grenlandu nisu bile izolovane provokacije, nego oblik geopolitičkog klikbejta, čiji je cilj dominacija vijestima i potiskivanje dugoročnog strateškog razmišljanja.

Grenland se pokazao kao savršena meta: strateški važan, smješten između Sjeverne Amerike i Evrope, ali dovoljno udaljen da većina birača nema detaljno znanje o njemu. Njegova važnost se dotiče solidarnosti NATO-a i arktičke bezbjednosti, što je dodatno potaklo zabrinutost. Danska je već povećala svoje vojno prisustvo na ovoj teritoriji, uz podršku drugih evropskih država.

Osnovno pitanje tokom ovog događaja nije bilo hoće li Tramp djelovati, već kako je Evropa bila primorana da reaguje. Dok vlade izdaju saopštenja i usklađuju stavove, Tramp prelazi na sljedeću provokaciju, ostavljajući za sobom trag diplomatske distrakcije. Evropski lideri postaju sporedni akteri u političkom teatru čiji je scenario napisan u Vašingtonu.

Iza spektakla se krije koherentna agenda. Trampova strategija nacionalne bezbjednosti za drugi mandat jasno pokazuje da Evropa više nije partner u poretku zasnovanom na pravilima, već opadajući, elitistički liberalni blok. Lideri bliski Trampu dobijaju povlašćen tretman, dok drugi trpe pritisak. Grenland nije samo teritorija, već poluga koja pokazuje ko postavlja uslove angažmana.

Evropa je posebno izložena ovom pritisku, jer joj je pažnja lako fragmentisana. Trampove provokacije različito utiču na kontinent: arktičke prijetnje brinu Skandinaviju, trgovinski sporovi pogađaju izvoznike, a rat u Ukrajini je najvažniji u istočnoj Evropi. Svaki događaj stvara posebnu koaliciju zabrinutih država, ali ne i trajnu stratešku jedinstvenost, što Tramp iskorištava.

Evropa koja stalno reaguje nikada ne planira, a svako pitanje izgleda hitno. Kako bi se odgovorilo na ove izazove, Evropa treba mirno i kolektivno reagovati na Trampove provokacije, izbjegavajući emotivne i fragmentisane odgovore. Poruka treba biti dosljedna i sa svrhom.

Pored toga, Evropa mora ulagati u sopstvenu dugoročnu strategiju bezbjednosti, nezavisnu od svakodnevnog haosa Trampove politike. To zahtijeva prihvatanje teške realnosti: američka domaća politika više nije privremeni poremećaj. Poljski Donald Tusk, na primjer, fokusira Varšavu na koordinaciju EU po pitanju Ukrajine, umjesto da reaguje na svaku Trampovu provokaciju.

Evropi ne nedostaje odgovora, ali nedostaje kapacitet za djelovanje. Lekcija Trampovog drugog mandata nije da je globalna politika postala haotična, već da je pažnja postala strateško bojno polje. Ratovi za pažnju se ne dobijaju bržim reakcijama, već odabirom onoga što zaslužuje fokus. Evropa ne treba nadmašiti Trampa na društvenim mrežama, već ga nadmašiti u planiranju.