Sfere uticaja: Stalna pojava u međunarodnoj politici

Posljednjih mjeseci, pojam “sfere uticaja” ponovo je postao aktuelan, posebno kao reakcija na najnoviju Strategiju nacionalne bezbjednosti Sjedinjenih Država, poteze Trampovog režima u Venecueli i obnovljene napore za preuzimanje Grenlanda. Ideja da velike sile treba da imaju neospornu prevlast u svom “komšiluku” uklapa se i u uvjerenje američkog predsjednika Donalda Trampa da snažni lideri snažnih država treba da upravljaju svijetom bez obzira na međunarodno pravo ili moralna načela.

Nažalost, ni oni koji podržavaju, ni oni koji se protive sferama uticaja, često ne razumiju u potpunosti njihovu ulogu u svjetskoj politici. U stvarnosti, sfere uticaja nijesu ni zastarjela praksa koju je moguće ukinuti, niti efikasan način da se smanji rivalstvo velikih sila. One su, zapravo, neizbježna posljedica međunarodne anarhije i nesavršen odgovor na takmičarske podsticaje koje ona proizvodi.

Većina prigovora ideji sfere uticaja velikih sila ima normativni karakter. Kritičari tvrde da su takvi aranžmani inherentno nepravedni. U svijetu suverenih država, gdje svaka uživa jednak status prema međunarodnom pravu, smatra se pogrešnim da moćne države vrše snažnu kontrolu nad slabijim susjedima. Čak i oni koji priznaju zabrinutost Rusije zbog približavanja Ukrajine NATO-u insistiraju da takva odluka mora biti isključivo stvar NATO-a i Kijeva, a ne predmet ruskog veta.

U tom kontekstu, jednako bi bilo nelegitimno da Kina vrši pritisak na azijske zemlje da se udalje od Sjedinjenih Država, kao i da Vašington proglasi da će “uskratiti konkurentima iz drugih hemisfera mogućnost da raspoređuju snage ili kontrolišu strateški vitalna dobra u našoj hemisferi”. Kritičari smatraju da sve države treba da imaju slobodu da se svrstavaju kako smatraju prikladnim, bez pritiska moćnih susjeda.

Bilo bi lijepo živjeti u svijetu uređenom normama, ali ta vizija nije realistična. Sfere uticaja su stalna pojava u međunarodnoj politici i gotovo da ne postoji mogućnost da budu u potpunosti uklonjene. Moćne države su neizbježno osjetljive na dešavanja u svojoj neposrednoj blizini i koriste raspoloživu moć kako bi oblikovale okruženje koje povećava njihovu bezbjednost.

Kako nastaju sfere uticaja? One se formiraju iz tri očigledna razloga. Prvo, velike sile obično imaju veći interes za svoje neposredno okruženje nego udaljene sile i spremnije su da preuzmu rizike kako bi spriječile nepovoljne trendove. Drugo, trgovina je i dalje regionalno koncentrisana, što se može vidjeti u primjerima Evropske unije i trgovinskih aranžmana između SAD-a, Meksika i Kanade. Treće, velike sile mogu uvjerljivije prijetiti vojnom akcijom neposlušnim susjedima jer je lakše raspoređivati vojnu moć bliže sopstvenoj teritoriji.

Dok su neki posmatrači gledali na sfere uticaja kao potencijalno koristan način za smanjenje rivalstva velikih sila, istorija pokazuje da ovakvi dogovori često ne dovode do trajnog mira. Primjer podjele Evrope tokom Hladnog rata može se smatrati uspješnim, ali je on također bio obilježen brojnim krizama i intenzivnim nadmetanjem između dvije nuklearne supersile.

Na kraju, iako velike sile imaju interese u blizini svojih granica, pokušaji da se svjetska politika umiri prihvatanjem modela sfera uticaja neće okončati rivalstvo. Današnja globalizovana ekonomija otežava hermetičko zatvaranje regiona za spoljne uticaje, a sumnjičavost među velikim silama ostaje, čak i kada bi formalno priznale međusobne sfere.