Skandalozna nabavka telefona za Rudnik uglja u Pljevljima

Najnovija priča o nabavci telefona za Rudnik uglja u Pljevljima mogla bi da završi u rubrici „Da nije istina, bilo bi žalosno“. Ili, najblaže rečeno, skandalozna je u trenutku kada navodno nemamo novca za normalno povećanje penzija, dječjih dodataka i slično.

To samo pokazuje da se nove, nazovi elite, ponašaju ništa manje rasipnički od onih koje je litiijski narod smijenio prije šest godina. Ni manje ni više nego pedeset hiljada eura za nabavku najsavremenijih (čitaj: najskupljih) mobilnih telefona, blago rečeno, odslikava drskost i bahatost, kao da narod još nije zaboravio lupanje skupih automobila i čuvene kompanijsko-političke žurke.

Zato i nije čudo što narod sve glasnije govori da su razlike male, a sličnosti sve veće. Uz nabavku novih automobila, evo stigoše i telefoni, pa i savjetnici, kojima se više ni broj ne zna, poneka direktorka i sekretarica – sve u stilu da „živite bolje“.

Da ne zaboravim da podsjetim kako su oni sebi, u Vladi i Parlamentu, podigli plate, pa još i ne tako male varijable, dok su penzionerima povećanja iznosila pišljivih prvo 0,38, a potom 0,95 procenata. Za to vrijeme, po dobrom starom receptu, zamućuju narod raznoraznim aferama i afericama – od najnovijih zabrana ulaska nepoželjnima u državu, promjene vlasti u Podgorici, do optužbi o navodnom koaliranju sa DPS-om kako bi se zamaglila stvarna namjera uvođenja, na mala vrata, prinudne uprave u Glavnom gradu.

Sve to po dobro uhodanom i naslijeđenom principu: zavadi pa vladaj. I dok se još nisu stišale priče oko Vinograda i proslave Dana nezavisnosti, gdje se po pozdravima nije znalo ko nam je zapravo predsjednik, jer zli jezici govore kako su neki „oslobodioci“, da li po navici ili ne, smijenjenog Mila pozdravljali uz čvrst stisak ruke riječima: „Dobro doša’, predsjedniče!“

Neki bi rekli – ništa čudno, to su naša „vinogradarska posla“. Sad ćemo se opet zabavljati novim Kurtićevim hapšenjima povodom obilježavanja Vidovdana, kako bismo u drugi plan stavili i zaboravili ultimativne zahtjeve koji nam stižu iz susjedne Hrvatske na našem putu ka Evropi.

I umjesto da uživamo gledajući sasvim solidan, pa čak i odličan fudbal na Svjetskom prvenstvu, mi se zamajavamo – ili, bolje rečeno, zamajavaju nas – perifernim glupostima kako ne bismo vidjeli da živimo sve lošije i lošije, da je sve skuplje i skuplje, iako nas oni uvjeravaju da nam je sve bolje i bolje, u stilu bajke o carevom novom odijelu.

I, dok nas tako pokušavaju prevesti, što bi narod rekao, „žedne preko vode“, prezentuju nam po ko zna koji put najavljivani nastavak gradnje auto-puta do Andrijevice, zaobilaznice oko Budve ili nastavak nezavršenog i tehnički još neprihvaćenog bulevara Tivat – Jaz.

Oni koji prelete preko Crne Gore, zbog brzine leta, ne stignu ni da vide mrežu novih gradilišta auto-puteva, brzih cesta, Jadransko-jonske magistrale, šumu građevinskih mašina i zaposlenih radnika. Zato oni koji i dalje, da ne kažem, hodaju po zemlji, odnosno voze automobile – a takvih je među turistima sve više – dobro znaju kakva nam je putna infrastruktura i mreža auto-puteva i zaobilaznica, posebno na Jadranskoj obali, gdje nam turizam i standardni gost, na našu sreću, još nije okrenuo leđa, već je pohitao, po onoj pjesmici, „plavi se Jadran talasa”.

Nikada neću zaboraviti kada me je jedan holandski turista zbunjeno zaustavio kod Poda, na kraju puta Petijevići – Herceg Novi, pokazujući mi račun od tri i po eura, i upitao da li se negdje izgubio, jer auto-puta koji je uredno platio nema nigdje. Nisam htio da ga dodatno zbunjujem i objašnjavam da smo mi mnogo toga platili, a da toga nigdje nema.

Bilo je to, da budem iskren, prije istorijskih promjena koje smo dugo čekali. Ali, što bi rekao jedan političar, „oslobodioci se nisu najbolje snašli“, ili, kako je svojvremeno govorio čuveni Miljan Miljanić – „igra bez lopte”. E, tu smo, moram priznati, uvijek imali, pa i danas imamo, ne majstore nego velemajstore.

I tako, dok je u Evropi normalno da na posao idete svojim automobilom ili javnim prevozom i koristite svoj mobilni telefon, za koji vam poslodavac eventualno plaća račun, kod nas se dolaskom do fotelje podrazumijevaju službeni automobil, najnoviji model Samsunga ili Ajfona, sekretarica i savjetnik prido, da se nađu, ne daj Bože, zlu ne trebalo. I zato – blagoš nama s njima, jer, nažalost, to nije sve. Na sreću ili nesreću, ne znamo ni trećinu onoga što se iza kulisa valja i muđa.