Muzika i sjećanja: Priča o Aleksandru i njegovoj gitari na autobuskoj stanici

U Beogradu, na minusu dva autobuske stanice, Aleksandar Simović privlači pažnju prolaznika dok svira na gitary. Njegov izbor pjesama, koje je sam uglašio, odražava duboku emotivnu povezanost sa prošlošću i sjećanjima na poginule prijatelje. Rukavice bez prsti su mu poklon sestre poginulog ratnika, simbol ljubavi i brige u teškim vremenima. Aleksandar, poznat kao biblijska figura, na ovoj stanici ne traži mnogo. Njegova gitara postaje sredstvo za preživljavanje, dok mu je dovoljno da zaradi za koru hljeba. U tišini autobuskih perona, njegova muzika donosi nadu i razbija monotoniju svakodnevnog života, nudeći putnicima trenutak mira i refleksije. Simo Tuševljak, koji je na čelu komisije koja istražuje mračnu prošlost, takođe nosi teret sjećanja. Njegovi nalazi o zločinima u Sarajevu ostaju duboko zakopani u arhivama, dok se Aleksandrova muzika čuje u svakom kutku stanice. Ova paralela između umjetnosti i sjećanja na zločine podsjeća nas koliko je važno sačuvati istinu i ljudskost. U ovom svijetu, gdje se prošlost često zaboravlja, Aleksandar i Simo predstavljaju glasove otpora. Njihove priče o borbi i sjećanju postaju inspiracija za mnoge, pokazujući da umjetnost može biti lijek za dušu, ali i način da se suočimo sa realnošću. Dok se svijet mijenja, njihova muzika i riječi će trajati kao simbol nade i borbe za pravdu.