Piperska odiva: Povjerenje se zaslužuje svakodnevnim radom

Povjerenje se ne traži, ono se zaslužuje iz dana u dan. Mislim da građani nijesu izgubili povjerenje u medije, već u površnost, senzacionalizam i informacije kojima nedostaje odgovornost. Vratiti ga možemo samo istinom, profesionalnošću i ljudskošću. Kada novinar poštuje činjenice, ali još više čovjeka o kojem govori, publika to prepozna.

U svijetu brzih vijesti i kratkih formata, postoje ljudi koji i dalje vjeruju da svaka osoba nosi priču vrijednu pažnje. Jelena Obradović, poznata kao Piperska odiva, kroz novinarstvo već godinama otkriva upravo te priče, gradeći most između kamere i čovjeka. U razgovoru govori o korijenima, emocijama, emisiji „To sam ja“ i vrijednostima koje je vode kroz život i profesiju.

POBJEDA: Mnogi Vas znaju kao Pipersku odivu. Kako je nastao nadimak i što Vam znači?

OBRADOVIĆ: Nastao je iz ljubavi prema korijenima i ljudima kojima pripadam. Odrasla sam u porodici koja me je naučila da su čast, obraz i ljubav prema svojima najveće životne vrijednosti. Zato Piperska odiva za mene znači nježan podsjetnik odakle dolazim i obaveza da svojim riječima i djelima budem dostojna svog porijekla.

POBJEDA: Dešava li se da Vas ljudi češće oslovljavaju nadimkom nego imenom?

OBRADOVIĆ: Veoma često i svaki put mi izmami iskren osmijeh kada me tamo oslovljavaju. To je najljepša potvrda da je Piperska odiva odavno prerasla pseudonim i postala lijepa i topla veza sa ljudima.

POBJEDA: Koliko je važno njegovati tradiciju i porijeklo u vremenu društvenih mreža?

OBRADOVIĆ: Čovjek bez korijena lako postane list koji nosi svaki vjetar. Zato je u ovom vremenu, kada se svijet mijenja iz dana u dan, važno sačuvati svijest o tome ko smo i odakle dolazimo. Tradicija nije okretanje prošlosti, već čvrst oslonac za budućnost. Ne vidim sukob između savremenog života i nasljeđa. Naprotiv, najveća vrijednost je umjeti ići u korak s vremenom, a ostati vjeran sebi.

Društvene mreže prolaze, trendovi se smjenjuju, ali ono što nosimo u svom vaspitanju, porodici i porijeklu ostaje.

POBJEDA: Kada ste shvatili da je novinarstvo Vaš poziv?

OBRADOVIĆ: Mislim da je novinarstvo pronašlo mene mnogo prije nego što sam ja postala svjesna da će to biti moj životni poziv. Kao učenica osnovne škole, kada sam kao mlada pjesnikinja često gostovala u Jutarnjem programu RTCG-a, imala sam sreću da upoznam uvaženog novinara Mija Boškovića. On mi je prvi pokazao da je novinarstvo mnogo više od riječi i pitanja: prije svega odnos prema čovjeku, pažnja i način da se sagovornik zaista čuje. Zahvaljujući njemu „zarazila“ sam se ovom profesijom.

POBJEDA: Što Vas motiviše da pričate priče običnih-neobičnih ljudi?

OBRADOVIĆ: Činjenica da u svakom „običnom“ čovjeku postoji priča koja to zapravo nije. Svako nosi neku borbu, tišinu, snagu ili dobrotu koja često ostane neprimijećena, a vrijedi da bude ispričana. Novinarstvo mi daje priliku da budem most između tih neispričanih svjetova i onih koji ih slušaju. Svaka takva priča za mene je podsjetnik da se najveće istine često nalaze upravo u svakodnevnim životima.

POBJEDA: Jesu li emocije prednost ili prepreka u našem poslu?

OBRADOVIĆ: I dar i odgovornost. One su prednost jer omogućavaju da čujete čovjeka dublje od izgovorenih riječi, da prepoznate nijanse i razumijete priču iza priče. Kada sagovornik pred kamerom pusti emociju, to znači da je povjerovao i meni i prostoru koji zajedno stvaramo. Tada novinarstvo prestaje da bude samo posao i postaje susret između dvije ljudske priče koje se, makar na trenutak, zaista razumiju.

POBJEDA: Odakle ideja za koncept emisije „To sam ja“?

OBRADOVIĆ: Ako bih morala da izdvojim jednu osobu koja je najzaslužnija za nastanak „To sam ja“, onda je to Marko Novaković. Veliki novinar, izuzetan urednik i čovjek koji je prerano otišao, ostavljajući neizbrisiv trag u našem novinarstvu. Upoznala sam ga još kada sam imala dvadesetak godina, radeći u NTV Montena, televiziji koja je tada njegovala ozbiljno i kvalitetno novinarstvo. Kasnije su nam se profesionalni putevi razišli, ali prijateljstvo nije. Pratio je moj razvoj, čitao moje tekstove i uvijek vjerovao u mene. Kada je postao urednik TV 777, današnje TV7, uporno me nagovarao da se vratim televiziji i napravim autorsku emisiju. Upravo iz tog njegovog povjerenja rodila se ideja o emisiji. Sve tri sezone i stotine ispričanih priča, u svom srcu, posvećujem njemu. To je moj tihi način da mu kažem - hvala.

POBJEDA: Da li Vam se u emisiji dešava da u sebi pomislite „kapa dolje“ sagovorniku i u kojim trenucima?

OBRADOVIĆ: Svi na svoj način zaslužuju poštovanje, ali jedan prvi utisak mi je ostao posebno urezan: snimanje sa velikim istaknutim muzičkim umjetnikom Zoranom Kalezićem, svega mjesec dana prije njegovog odlaska. To je bio susret koji se ne zaboravlja. Uprkos borbi sa dahom i vidljivoj slabosti, u njemu je postojala nevjerovatna snaga volje i dostojanstvo koje je bilo gotovo nadljudsko. Želio je da i posljednji dah bude u pjesmi i da njom zaokruži svoj život. Posebno me je dirnula njegova želja da završi pjesmu i spot posvećen ljubavi prema Ireni, čiji je tekst pisala moja prijateljica Natalija Preočanin-Samardžić. Ta mješavina ljubavi, istrajnosti i umjetnosti bila je toliko snažna da sam rekla: „kapa dolje“.

POBJEDA: Kako birate sagovornike?

OBRADOVIĆ: Po tome koliko je njihova priča živa i istinita. Najviše me privuče čovjek koji ima nešto da kaže iz iskustva, a ne iz uloge: bilo da je javna ličnost ili neko iz svakodnevnog života. Često je presudan osjećaj. Nekada je to jedna rečenica, pogled ili priča koju čujem „usput“, a koja u meni ostane i traži da bude ispričana do kraja. Vjerujem da dobra priča sama pronađe novinara, samo ako je spreman da je prepozna.

POBJEDA: Koji intervju Vas je najviše promijenio?

OBRADOVIĆ: Teško je izdvojiti samo jedan, jer svaki čovjek i svaka priča ostave trag. Ali promijene vas one situacije u kojima pred sobom imate život u njegovoj najiskrenijoj formi - bez uveličavanja, bez zaštite, ogoljen. Posebno se pamte razgovori u kojima shvatite koliko je čovjek snažan i kada izgleda da više nema snage, ili koliko je tih i dostojanstven i u svojoj najvećoj boli.

POBJEDA: Koliko su ambijent i način razgovora važni da bi se sagovornici otvorili?

OBRADOVIĆ: Ključ svega. Kamera sama po sebi uvijek postoji, ali ona ne mora da bude zid, može da bude samo tihi posmatrač jednog iskrenog susreta. Zato sam željela da „To sam ja“ ima toplinu kafanskog ambijenta, muziku, kafu, ponekad čašu vina, jer to su situacije koje ljude podsjećaju na život, na bliskost, na razgovore bez pritiska i uloga. U takvom prostoru sagovornici lakše skinu formalnost i počnu da govore kao ljudi, a ne kao javne ličnosti.

POBJEDA: Gdje je granica između profesionalnosti i ljudske emocije?

OBRADOVIĆ: To za mene nije linija, već trenutak u kojem se čovjek i novinar nađu jedno naspram drugog bez zaštite. Vjerujem da profesionalnost nije u tome da ne osjetiš, već da znaš kako da osjećaš, a ipak ostaneš vjeran priči do kraja.

POBJEDA: Događa li se da upravo Vi prvi pokušate da „olakšate“ emotivan trenutak i kako to izgleda pred kamerama?

OBRADOVIĆ: Naravno, i to baš u onim trenucima kada emocija u studiju „preuzme kormilo“ i kada se više ne zna da li smo bliže smijehu ili suzama. Tada u sebi imam dvije opcije: ili da ostanem dostojanstveno ozbiljna, ili da napravim onaj stari televizijski trik: pljesnem rukama i kažem „A sada muzikaaa!“ i tako vratim tok životne priče u ravnotežu. Mada, to je život - red smijeha, red suza, padova i uspona, uspomena, zabave i druženja.

POBJEDA: Koja Vam je priča koju ste realizovali ostala najteža i zbog čega?

OBRADOVIĆ: To je, bez dilema, priča i emisija koju sam posvetila svom ocu. Bio je to trenutak u kojem sam, čini mi se, preko noći odrasla. Prvi put sam shvatila koliko je teško pronaći riječi kada srce ostane bez jednog svog dijela. Pisala sam tekst drhteći. Suze su kvasile tastaturu, a svaka rečenica bila je istovremeno i oproštaj i zagrljaj. Vodila sam taj razgovor kao novinar, ali prije svega kao ćerka, srećnog srca što sam imala takvog oca i ranjenog srca jer ga više nema.

POBJEDA: Majka ste dvije predivne ćerke. Često ističete porodicu kao najveću životnu vrijednost. Kako usklađujete majčinstvo i posao?

OBRADOVIĆ: Majčinstvo i posao za mene nijesu dvije odvojene obaveze, već dva lica istog života koji živim punim srcem. Ne nosim ih kao teret, već kao dvije uzajamne, uzvraćene ljubavi koje me hrane i drže u ravnoteži. Moje ćerke sam skoro svuda vodila sa sobom i mapu im pokazivala kroz putovanja, to su susreti i trenuci koji se ne zaboravljaju. Trudila sam se da prvo zavole i upoznaju ljepotu svoje zemlje, da osjete koliko je bogata i raznolika, pa smo se tek onda zajedno otisnule u svijet. Htjela sam da im korijeni budu jasni, a krila slobodna. Vjerujem da se djetinjstvo ne mjeri godinama, već uspomenama i ponosna sam kada vidim koliko su tih lijepih uspomena ponijele sa sobom.

POBJEDA: Na društvenim mrežama njegujete takođe topli pristup temama. Svjesna odluka ili Vaša priroda?

OBRADOVIĆ: Nije posebno „izgrađen stil“, već moj prirodan način da reagujem na ono što doživim. Najčešće me za tekst pokrene emocija jednog trenutka koji sam zaista proživjela: bilo da je to susret, razgovor, prizor ili priča koja me dotakne. Tada jednostavno imam potrebu da to zapišem: opišem situaciju, pohvalim ljude, prenesem svoj doživljaj ili da podijelim priču o nekome ko me je iskreno oduševio. Volim da dijelim to oduševljenje, jer vjerujem da se lijepa energija umnožava kada se prenese drugima. Moji pratioci to prepoznaju i često mi pišu da im na takav način približim osobu o kojoj pišem, pa imaju osjećaj kao da je i sami poznaju.

POBJEDA: Što biste poručili mladima koji žele da postanu novinari?

OBRADOVIĆ: Da novinarstvo ne biraju zbog javnosti, već zbog istine i ljudi. Ovo je posao u kojem se ne može glumiti - ili ga osjećaš, ili ga brzo napustiš.