Osnivač Vijesti pogrešno interpretira trenutnu medijsku scenu

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić od svih redakcija u Crnoj Gori posjetio je upravo redakciju Vijesti, a ne Pobjedu. Pobjeda nikada nije tražila niti dobila takvu vrstu, kako su je same Vijesti nazvale, „potvrde kredibiliteta, ugleda i uticaja“. Zato je teško razumjeti zbog čega je upravo Pobjeda postala jedna od glavnih meta teksta koji bi trebalo da govori o odbrani uređivačke nezavisnosti jednog veoma uticajnog medija.

„Posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića je, između ostalog, još jedna potvrda kredibiliteta, ugleda i uticaja Vijesti i svih naših platformi“, tako su Vijesti u novembru 2020. godine opisale posjetu predsjednika Srbije svojoj redakciji. U tom trenutku, za Vijesti je Vučić očito bio autoritet u oblasti slobode govora, nezavisnosti medija i demokratije uopšte, kada je sama njegova posjeta predstavljena kao potvrda kredibiliteta, ugleda i uticaja.

Šest godina kasnije, u autorskom tekstu „Đavo nosi Pradu, a Suzi Oskara“, jedan od osnivača Vijesti, ničim izazvan, na najgrublji način vrijeđa Pobjedu i sve njene zaposlene. „Ali nije AV jedini koji bi da od Vijesti napravi Pobjedu. Ili RTCG. Džuboks za ispunjavanje želja moćnih i važnih“, piše osnivač Vijesti.

Ako je već tako, onda vrijedi podsjetiti javnost na jednu činjenicu. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić od svih redakcija u Crnoj Gori posjetio je upravo redakciju Vijesti, a ne Pobjedu. Pobjeda nikada nije tražila niti dobila takvu vrstu, kako su je same Vijesti nazvale, „potvrde kredibiliteta, ugleda i uticaja“. Zato je teško razumjeti zbog čega je upravo Pobjeda postala jedna od glavnih meta teksta koji bi trebalo da govori o odbrani uređivačke nezavisnosti jednog veoma uticajnog medija.

Posebno kada se zna da je isti čovjek prije dvije godine javno proglasio Pobjedu „pokojnom“, svrstavajući se na jednu stranu i koristeći gotovo isti rječnik kao oni koji su priželjkivali njen nestanak. Vrijeme je pokazalo da je ta procjena bila pogrešna. Pobjeda nije nestala. Naprotiv. Danas njene digitalne platforme ostvaruju više od 30 miliona pregleda, a publika iz dana u dan potvrđuje da postoji prostor za medij koji svoj identitet gradi radom i povjerenjem čitalaca, a ne potrebom da diskvalifikuje konkurenciju.

Upravo je to ono što osnivač Vijesti, izgleda, ne uspijeva da razumije. Još manje stoji pokušaj da se Pobjeda predstavi kao bilo čiji „džuboks“. Da je to zaista tako, vjerovatno bi predsjednik Srbije, nakon posjete Vijestima, makar jednom zakucao i na vrata Pobjede. Nije. Pobjeda je godinama kritički izvještavala o politici predsjednika Srbije, vjerovatno i kritičnije nego Vijesti. Ali jednako kritički prati i značajan dio njegove opozicije, kao i procese koji se odnose na koncept takozvanog srpskog integralizma.

Uređivačka politika Pobjede nije zasnovana na navijanju ni za vlast ni za opoziciju u Srbiji, već na jednostavnom principu da nijedan politički akter ne može biti izuzet od kritičkog preispitivanja. Zato djeluje neobično da upravo oni koji danas upozoravaju na opasnost političkog uticaja na medije tako lako lijepe etikete drugim redakcijama, bez ozbiljnog argumenta. Kritika je legitimna. Diskvalifikacija konkurencije nije.

Ironično je i to što je osnivač Vijesti svoj tekst naslovio aluzijom na film „Đavo nosi Pradu“. Možda je, međutim, pogledao pogrešan dio priče. Jer nastavak tog kultnog filma više nije priča o glamuru i sukobu ega. To je priča o urušavanju starih medijskih monopola, padu prihoda od štampe i borbi redakcija za opstanak u digitalnom dobu. Lik Mirande, u izvođenju legendarne Meril Strip, nekada neprikosnoveni simbol moći, suočava se sa činjenicom da više ne određuje sama pravila igre i da mora prihvatiti novu realnost.

U tome je možda i najveća sličnost sa stavovima osnivača Vijesti: problem nije što se medijska scena promijenila, već što više niko nema monopol da druge proglašava „pokojnima“ ili određuje ko je relevantan, a ko nije. To je mnogo preciznija metafora današnjeg medijskog tržišta u Crnoj Gori. Vrijeme kada je nekoliko urednika određivalo ko će živjeti, a ko biti proglašen „pokojnim“, odavno je prošlo. Danas o medijima odlučuje publika. Povjerenje se ne stiče posjetama političara, niti se oduzima konkurentima. Ono se gradi svakodnevnim radom, profesionalnim izvještavanjem i spremnošću da se kritikuju svi centri moći, bez obzira na to da li dolaze iz Podgorice, Beograda ili sa bilo koje druge adrese.

Na kraju, ako je cilj odbraniti nezavisno novinarstvo, onda ono počinje međusobnim poštovanjem među medijima. Jer medij koji je prije dvije godine proglašavan „pokojnim“, a danas se ponovo proglašava nečijim „džuboksom“, očigledno nije problem zbog onoga što jeste, već zbog toga što je opstao. Osnivač Vijesti je definitivno gledao pogrešan film. Đavo nosi Pradu 2 je pravi film.