Onirični pejzaži: Izložba u Muzeju savremene umjetnosti

Kolektivna izložba radova "Onirični pejzaži" otvorena je u Galeriji Muzeja savremene umjetnosti, okupljajući četvoro umjetnika različitih poetika koji dijele sličan senzibilitet prema prostoru, svjetlosti i unutrašnjem doživljaju pejzaža. Među njima se nalazi i mladi slikar Marko Dumnić, koji je rodom sa Cetinja (1993). Njegovi radovi, nastali tokom prošle godine, otvaraju intimni dijalog između stvarnih cetinjskih predjela i njihove emotivne, gotovo snovite transformacije.

Dumnić se nakon godina provedenih u Italiji vratio u svoj rodni grad, a izložba u Podgorici predstavlja zajedničko ostvarenje sa prijateljima i kolegama: Lidijom Martinović, Dušanom Đukićem i Stefanom Boškovićem. "Predstavio sam dio slikarskog i crtačkog rada, odnosno slike rađene tehnikom ulje na platnu, akvarele i crteže. Motivi ovih radova su specifični i melanholični cetinjski pejzaži", rekao je Dumnić u intervjuu za Pobjedu.

Na pitanje o tome koliko su njegovi pejzaži zasnovani na realnim predjelima, a koliko na unutrašnjim stanjima, Dumnić je odgovorio: "Moji su pejzaži definitivno između stvarnosti i imaginacije. Skoro su potpuno zasnovani na unutrašnjim stanjima, jer moj cilj nije da slika bude samo nešto što se okom posmatra, već i da se osjeća i čuje. Ne tražim mimetičko prikazivanje stvarnosti, više sagledavam atmosferu i tražim subjektivnu sentimentalnu reakciju."

Osvrnuvši se na svoje odrastanje u Cetinju, Dumnić je istakao: "Cetinje je istorijski, kulturni i duhovni centar Crne Gore. Biti okružen predivnom prirodom i muzejima je privilegija. Sjećam se svojih prvih posjeta Narodnom muzeju Crne Gore i monumentalnih Lubardinih slika, koje su mi ostavile snažan utisak."

Nakon završetka master studija slikarstva na Akademiji lijepih umjetnosti Albertina u Torinu, Dumnić je govorio o uticaju italijanske tradicije na njegov rad: "Moj fokus istraživanja bio je moderna umjetnost. Najviše sam posjećivao muzeje i izložbe iz perioda druge polovine 19. i početka 20. vijeka, a impresionirale su me Segantinijeve slike i futurizam."

U poređenju umjetničke scene u Italiji i Crnoj Gori, Dumnić je naglasio: "U Torinu postoji jaka alternativna i vaninstitucionalna aktivnost. Stvaraoci često improvizuju izložbene prostore, što donosi poseban duh slobode. Vjerujem da crnogorska scena može naučiti mnogo od tog pristupa."

Dumnić je na kraju istakao svoju ulogu u savremenoj crnogorskoj umjetničkoj sceni: "Siguran sam da ću nastaviti da se napajam inspiracijom iz ovog podneblja i truditi se da dijelim plodove te inspiracije. Možda se oprobam i u primijenjenim umjetnostima."