Miloš Karadaglić: Uspjeh se u Crnoj Gori ne doživljava sa sumnjom, već radošću

Dvadeset godina, gledano iz ugla jedne države, zapravo i nije mnogo. To su tek prve ozbiljne godine jednog društva koje pokušava da pronađe sebe i odredi svoj put. Prirodno da je na tom putu bilo i grešaka i propuštenih prilika… Ali upravo to su najvažnije godine sazrijevanja, jer tada postavljamo temelje za sve ono što slijedi. Male zemlje sebi teško mogu priuštiti luksuz sporosti, podjela ili kratkoročnih planova. Možda smo ponekad premalo ulagali u stvari čiji se pravi rezultati vide tek godinama kasnije – kazao je za Pobjedu Miloš Karadaglić.

Gitara je mali orkestar. Svaka žica je drugačija boja, drugačiji glas – govorio je legendarni španski klasični gitarista Andrés Segovia, čovjek čiji je zvuk jednom dječaku iz Podgorice, mračnih devedesetih godina prošlog vijeka, zauvijek promijenio život. Taj dječak je Miloš Karadaglić, jedan od najpoznatijih klasičnih gitarista današnjice, koji sa svojim ,,malim orkestrom“ nastupa u najvećim koncertnim dvoranama svijeta poput Rojal Albert Hola, Vigmor Hola i Karnegi Hola, te brojnim drugim dvoranama u Čikagu, Los Anđelesu, Tokiju, Parizu, Rimu, Minhenu...

Taj unutrašnji orkestar, građen u tišini i izolaciji podgoričkih noći pod svijećama, ostao je Karadaglićev trajni unutrašnji kompas. Od naše zemlje do svjetskih scena, on je izgradio karijeru koja je klasičnu gitaru približila široj publici, zbog čega ga je kritika prepoznala kao ,,novog heroja klasične gitare“. Upravo je ta odbrana autonomije ,,drugačijeg glasa“, nakon što je odbio najveće državno priznanje, Karadaglića učinila i herojem za veliki dio Crne Gore u jednom drugom, reklo bi se važnijem smislu, pokazujući da Miloš nije samo virtuoz gitare, već i angažovani umjetnik i, u pravom smislu te riječi, ambasador naše države u svijetu.

Kroz razgovor za Pobjedu o svom umjetničkom usponu, lavirintima Vivaldijevih partitura, katarzičnom bolu unutar Rodrigovog „Koncerta za Aranhuez“ i misiji svoje Fondacije, Karadaglić mapira i naš društveni trenutak, retrospektivno sagledavajući dvije decenije crnogorske nezavisnosti i osvježavajući sjećanje na 21. maj 2006. godine... On je za naš list govorio i o vrijednostima na kojima smatra da bi Crna Gora trebalo da gradi svoju budućnost, vrijednostima zbog kojih je odlučio da odbije Trinaestojulsku nagradu, apostrofirajući da je odgovornost koja neminovno prati jedno tako veliko priznanje veća od nas samih.

POBJEDA: Crna Gora danas slavi 20 godina od obnove nezavisnosti. Što Vam, na sasvim intimnom planu, znači 21. maj? Sjećate li se gdje ste bili tog dana 2006. godine i kako ste se osjećali?

KARADAGLIĆ: Dvadeset godina zvuči kao dug period, ali kad pomislim na 21. maj, prvo što osjetim je snažna emocija tog istorijskog trenutka. Bio sam u Londonu, završavao master studije na Kraljevskoj akademiji, daleko od kuće, ali rijetko kad bliže Crnoj Gori. Postojala je ogromna napetost, uzbuđenje i osjećaj da svjedočimo trenutku koji će označiti početak jednog novog poglavlja naše istorije. Nikad neću zaboraviti momenat kad je postalo jasno da smo uspjeli na tom putu. Za mnoge od nas koji smo odrastali devedesetih, poslije svih turbulencija koje su obilježile naše djetinjstvo, taj događaj nije bio samo politički ili istorijski, on je nosio u sebi snažan osjećaj nade, osjećaj da iza sebe ostavljamo jedno teško vrijeme i otvaramo prostor za neku ljepšu, stabilniju i samouvjereniju budućnost.

Dvadeset godina kasnije, sad možda još i više razumijem da nezavisnost nije samo jedan datum koji obilježavamo, već proces sazrijevanja. Kroz godine i iskustva naučio sam koliko je važno imati osjećaj pripadnosti, znati odakle ste i gdje god da ste, nositi to duboko u sebi. To je velika snaga i privilegija.

POBJEDA: Što su vrijednosti na kojima bi Crna Gora trebalo da gradi svoju budućnost?

KARADAGLIĆ: Putujući svijetom i provodeći život u pronalaženju sebe između različitih kultura i društava, shvatio sam da male zemlje imaju jednu posebnu prednost - one mogu mnogo brže da osjete, znaju, prepoznaju i njeguju ono što ih čini posebnim. Te vrijednosti i osjećanja su me lično uvijek vodile hrabrije i dalje u svijet, ali uvijek bliže samom sebi. Obrazovanje, kultura, otvorenost, odgovornost i odnos prema ljudima su ključ. Zrelost jednog društva ne vidi se samo u institucijama, već i u tome kako se odnosimo prema talentu, znanju, različitosti i mladim ljudima koji tek dolaze. Volio bih da gradimo Crnu Goru u kojoj se uspjeh ne doživljava sa sumnjom nego sa radošću, u kojoj se znanje poštuje a dobrota ne smatra slabošću, zemlju koja ima dovoljno samopouzdanja da ostane svoja, a dovoljno otvorena da stalno uči, raste i mijenja se na bolje. Na kraju, vjerujem da kultura ima mnogo veću ulogu nego što često mislimo. Ona nije ukras jednog društva. Ona govori o tome ko smo, kakvi želimo da budemo i što ostavljamo iza sebe.

Miloš Karadaglić (FOTO: Melanie Gomez)

POBJEDA: Kako iz Vaše perspektive izgleda društveni i kulturni put Crne Gore u ovih 20 godina nezavisnosti – što smo kao društvo dobili, a gdje smo propustili prilike?

KARADAGLIĆ: Dvadeset godina, gledano iz ugla jedne države, zapravo i nije mnogo. To su tek prve ozbiljne godine jednog društva koje pokušava da pronađe sebe i odredi svoj put. Prirodno da je na tom putu bilo i grešaka i propuštenih prilika… Ali upravo to su najvažnije godine sazrijevanja, jer tada postavljamo temelje za sve ono što slijedi. Male zemlje sebi teško mogu priuštiti luksuz sporosti, podjela ili kratkoročnih planova. Možda smo ponekad premalo ulagali u stvari čiji se pravi rezultati vide tek godinama kasnije. Ipak, bez obzira na sve, ono što meni daje najveću nadu jesu upravo mladi ljudi, a budućnost nije nešto što nas čeka, budućnost već postoji u njima.

Zato moramo aktivno raditi na tome da sreću i priliku ne moramo uvijek tražiti negdje drugo. Imamo duboku istoriju koja nas svakodnevno drži i oblikuje, ali i rijetku priliku da mnogo toga osmislimo hrabro i na potpuno novi način. Vjerujem da će budućnost Crne Gore prije svega zavisiti od te snage, energije i kvaliteta ljudi koje imamo. Ljudi su naš najveći kapital.

POBJEDA: Osnovali ste Fondaciju „Miloš Karadaglić“ koja pruža podršku talentovanim umjetnicima iz Crne Gore. Zbog čega ste odlučili da više nije dovoljno samo svirati, već i graditi sistem za druge?

KARADAGLIĆ: Nikad nijesam razmišljao o tome kao o trenutku kad više nije bilo dovoljno ,,samo“ svirati… Muzika je jedna duboka i jaka emocija koja je meni dala gotovo sve: život, iskustva, ljude, mogućnost da sanjam mnogo veće snove nego što sam kao dječak mogao i da zamislim. I možda sam baš zbog toga razvio osjećaj odgovornosti prema onima koji danas stoje na početku svog puta. Tokom odrastanja i razvijanja imao sam sreću da naiđem na ljude koji su u meni prepoznali nešto posebno i pružili mi podršku u ključnim trenucima.

Nekada je dovoljan samo jedan čovjek, jedna prilika ili jedno povjerenje da potpuno promijeni nečiji životni put. Fondacija je nastala prirodnim tokom iz želje da pokušamo da stvorimo još više takvih trenutaka i novih primjera, osjećaj da neko vjeruje u vas, da nijeste sami i da vaš talenat zaista ima vrijednost. Na kraju, ako govorimo o budućnosti Crne Gore, onda ulaganje u mlade ljude nije pitanje humanosti ili dobre volje. To je pitanje budućnosti.

POBJEDA: Koliko je danas mladim umjetnicima u Crnoj Gori teže ili lakše nego što je bilo Vama, i što je ono što im najviše nedostaje?

KARADAGLIĆ: Mislim da je gotovo nemoguće govoriti o tome da li je nekome danas lakše ili teže, jer je to uvijek relativno. Jedina istina koju znamo je ona koju sami živimo. Kad sam odrastao i počinjao svoj put, živjeli smo u potpuno drugačijem vremenu. Nijesmo bili otvoreni prema svijetu na način na koji je to danas slučaj. Informacije nijesu bile dostupne i sjećam se da je moj dolazak u London bio gotovo kao slijetanje na Mjesec.

Današnje generacije odrastaju u potpuno drugačijoj stvarnosti. Cijeli svijet nalazi im se na dohvat ruke. Povezani su, imaju pristup znanju, inspiraciji i mogućnostima o kojima moja generacija nije mogla ni da sanja - svijet je za njih postao mnogo manji. Ali sa tim dolaze i novi izazovi. Toliko je izuzetnih ljudi, paralelnih svjetova, toliko glasova i sadržaja koji nas svakodnevno okružuju, zbunjuju, da možda nikad nije bilo teže sačuvati sebe i pronaći svoj glas.

Ljudima danas ne nedostaju informacije… Nedostaje im prostor, vrijeme i podrška da zaista čuju sebe. I možda upravo zato Fondaciju doživljavam kao jednu sigurnu tačku – mjesto za ideje, radoznalost, širu perspektivu i smisao u ovom veoma izazovnom svijetu.

POBJEDA: U više navrata ste govorili o trenutku kada Vam je otac pustio ploču Andrésa Segovije i kada ste prvi put čuli zvuk klasične gitare koji je, kako kažete, „ostao sa Vama“. Što Vas je u tom zvuku promijenilo?

KARADAGLIĆ: Tog trenutka se sjećam nevjerovatno jasno, jer je to bio zvuk koji mi je promijenio život, otvorio mi je vrata jednog svijeta ljepote za koji do tada nijesam ni znao da postoji. Ono što je u muzici oduvijek bilo fascinantno za mene jeste činjenica da je ona potpuno neopipljiva. Dogodi se u jednom trenutku i već u sljedećem nestane. A onda se ipak smjesti negdje u sjećanje, u osjećanje, u dubinu. Ta emocija je potpuno stvarna i neizbježna. Sjećam se da sam kao dijete uvijek sanjao velike snove, bio sam veoma fokusiran i nikad nijesam birao lakši put. Ali negdje duboko u sebi uvijek sam imao taj osjećaj da smisao života mora biti povezan sa ljepotom, i sa nečim što nas prevazilazi. Prva nota sa Segovijinog albuma, pa onda muzika, dali su mi upravo to i postali moj život. Postoje neke istine koje ne pripadaju jeziku, naciji ili vremenu – one su jednostavno univerzalne.