Grci nezadovoljni zbog 'Odiseje'

Nadolazeća filmska adaptacija „Odiseje“ reditelja Kristofora Nolana pokrenula je talas globalnih kontroverzi, ali nigđe reakcije nisu toliko burne kao u Grčkoj, gdje se rasprava o izboru glumaca doživljava kao pitanje kulturnog identiteta i nacionalnog ponosa.

Filmski svijet sa nestrpljenjem iščekuje Nolanovu „Odiseju“, epški spektakl vrijedan 250 miliona dolara. Ipak, film je i prije premijere postao središte žestoke kulturne debate. Potvrda da će Lupita Njongo tumačiti Jelenu Trojansku, mitsku ljepoticu zbog koje je izbio Trojanski rat, i nepotvrđene glasine da Eliot Pejdž igra Ahila, izazvale su buru na društvenim mrežama.

Polemiku je dodatno rasplamsao Ilon Mask, koji je optužio Nolana da je „izgubio integritet“ i da se dodvorava Holivudu zbog pravila o raznolikosti. U Grčkoj, kolevci ovog epa, rasprava ima daleko dublji i emotivniji prizvuk. Kulturna autentičnost ili ideološka reinterpretacija? U središtu grčkog nezadovoljstva nalazi se osjećaj da je jedno od ključnih djela njihove civilizacije otuđeno i prilagođeno savremenim holivudskim trendovima.

Jedan od glavnih prigovora, koji se često ponavlja u grčkim medijima, jeste potpuno odsustvo grčkih glumaca iz produkcije. Za mnoge, to nije samo previd, već znak nepoštovanja prema kulturi iz koje priča potiče. Kritike se ne zaustavljaju samo na pitanju porijekla glumaca, već zadiru i u ono što dio javnosti vidi kao istorijsku i književnu nepreciznost. Posebno je sporan izbor Lupite Njongo za ulogu Jelene, koju Homer u „Ilijadi“ i „Odiseji“ opisuje epitetom „leukolenos“, odnosno „beloručica“.

Klasici podsećaju da taj izraz nije poetskog karaktera, već je simbol aristokratskog statusa i ideala ljepote u antičkoj Grčkoj, jer su žene višeg staleža imale svjetliju put, pošto su više vremena provodile u zatvorenom prostoru. U Grčkoj se ova razlika između Homerovog teksta i Nolanovog kastinga ne tumači kao umjetnička sloboda, već kao „ideološka reinterpretacija klasične antike“. Mnogi komentatori smatraju da su ovakve odluke posljedica savremenih holivudskih politika raznolikosti, jednakosti i inkluzije (DEI), kao i uticaja takozvane „woke“ kulture.

Kritičari pritom postavljaju pitanje da li bi ista vrsta kreativne slobode bila prihvatljiva kada bi se radilo o epovima drugih, neevropskih kultura. Kako ističu pojedini analitičari, Holivud je veoma oprezan kada je riječ o kulturnom prisvajanju priča manjinskih zajednica, dok se grčka mitologija često tretira kao univerzalno nasljeđe otvoreno za neograničene reinterpretacije.

Kontroverza je dobila i finansijsku dimenziju nakon što je otkriveno da je film, čiji su dijelovi snimani u Grčkoj, dobio državne subvencije veće od šest miliona evra. Ta informacija dodatno je pojačala nezadovoljstvo dijela javnosti. Građani i pojedini analitičari sada postavljaju pitanje kako je moguće da se javni novac koristi za finansiranje produkcije koja, po njihovom mišljenju, ne samo da zanemaruje grčke umjetnike, već i mijenja ključne elemente njihovog kulturnog nasljeđa.

Za mnoge, državna podrška filmu predstavlja svojevrsno saučesništvo u onome što nazivaju kulturnim skrnavljenjem. Ipak, postoje i oni koji brane Nolanove odluke. Pristalice filma podsjećaju da je „Odiseja“ mitološko, a ne istorijsko djelo. U priči ispunjenoj Kiklopsima, bogovima i čudovištima poput Skile i Haribde, insistiranje na etničkoj ili rasnoj „preciznosti“ mitskih likova, smatraju, nema mnogo smisla.

Branioci filma ističu da je ljepota subjektivna kategorija i da umjetnička sloboda podrazumijeva pravo reditelja da ponudi novo viđenje drevnog teksta. Nolan je, odgovarajući na kritike, izjavio da nijedna odluka nije donesena olako i da je cilj bio stvaranje autentičnog i vizuelno upečatljivog svijeta zasnovanog na temeljnim istraživanjima. Kao primjer svog pristupa naveo je izbor repera Travis Scott za ulogu bard, objašnjavajući da je želio da povuče paralelu između antičke usmene tradicije i savremenog rep izraza.

Ipak, takva objašnjenja teško umiruju one koji smatraju da je granica pređena. Za mnoge problem nije sama raznolikost, već, kako tvrde, dvostruki standardi. Dok se autentičnost strogo zahtijeva kada su u pitanju pojedine kulture, nasljeđe drugih, poput grčkog, postaje prostor za društvene i političke eksperimente. Na kraju, polemika oko Nolanove „Odiseje“ prevazilazi okvire jednog filma. Ona se pretvara u širu raspravu o tome ko ima pravo da tumači drevne priče i da li principi reprezentacije, na kojima savremeni Holivud insistira, važe jednako za sve kulture.