Srdan Kosović promovovao roman u Baru

Roman prvijenac novinara i urednika Srdana Kosovića “Bogovi umiru glupom smrću“ promovisan je u nedjelju veče u njegovom rodnom Baru, u punoj čitaonici Narodne biblioteke „Ivo Vučković“. Tom prilikom, Kosović je obznanio da radi na novom djelu koje inspiraciju crpi iz afere „državni udar“ iz 2016. godine.

Kosovićev prvi korak u svijet književnosti privukao je veliku pažnju, a kritike su njegovo djelo okarakterisale kao spoj realističnih, dramskih i fantastičnih elemenata. Kroz sudbinu glavnog junaka analizira složena pitanja balkanskog identiteta, istorije i religije, a na simboličan način bavi se i društveno-političkim događajima koji su se u Crnoj Gori odvili tokom proteklih godina.

Kosović je javnosti poznat i kao glavni i odgovorni urednik dnevnog lista i portala „Vijesti“ u periodu od 2018. do 2023. godine. O temama koje knjiga pokreće, sa autorom je razgovarao diplomirani filozof i esejista Stefan Đukić, koji je postavio pitanje o neobičnom naslovu romana. Ocijenio je da bi, u odnosu na motiv knjige, naslov mogao biti i „Mjesečarenje“ i pitao o nastajanju naslova „Bogovi umiru glupom smrću“. Kosović je rekao da je to jedno od najčešće postavljanih pitanja i da mu je „u međuvremenu odgovor iščezao“.

„Vjerovatno je to poteklo iz mog novinarskog iskustva, tražio sam nešto što bi imalo jaku imenicu, da roman može da se oslovljava skraćeno, da kao pričamo o bogovima. Osnovna fascinacija romana jesu ti glupi načini na koje ljudi mogu da umru, odnosno kako život može da se prekine“, riječi su Kosovića. Naslov nije nastao kao direktna referenca na neku konkretnu scenu iz romana, već se prirodno oblikovao tokom procesa rada i kasnijih razgovora o njemu.

Kosović je naglasio da su urednik i izdavač imali određene predloge za naziv, ali za njega to nije bila opcija – za ovaj se vezao i od njega nije želio da odustane. Pričajući o impresijama čitalaca i očekivanjima koje naslov postavlja, Kosović je naglasio da su neki očekivali apstraktnije djelo ili eksplicitnije filozofske i ideološke poruke. „Nisam pisao roman sa unaprijed određenom porukom. Maltene sam sjeo tog lika u voz i rekao ‘hajde da vidimo dokle će da stigne’. Svi slojevi su dolazili usput. Nijesam želio da pođem od unaprijed zadate forme umjetnosti ili da namećem zaključke“, kazao je.

Jedan od fokusa razgovora o romanu bila je i odluka Kosovića da radnju smjesti u period početka pandemije koronavirusa i litija - u februaru i martu 2020. godine. Đukić je kazao da su čitaoci, znajući Kosovićev profesionalni rad i ranije analize društveno-političkih prilika, mogli očekivati dominantno politički roman, što se, ipak, nije dogodilo. Autor je kazao da su specifične društvene okolnosti tog vremena bile snažna inspiracija.

Kosović je istakao: „Probao sam aktivno da izbjegnem da preveliki akcenat stavim na politička dešavanja, prije svega zato što smo to svi proživjeli. Ne osjećam se naročito pozvanim da dodatno tumačim zašto se nešto desilo baš tako, tim prije što sam to već radio kroz svoj profesionalni rad i komentare.“ Upitan da li mu je percepcija javnosti i prepoznatljivost kroz novinarski rad predstavljala otežavajuću okolnost, Kosović je odgovorio da se trudio da književni izraz odvoji od kolumnističkog i analitičkog pristupa.

„Nijesam osjećao potrebu da dam konačno rasuđivanje ili završne stavove. Nijesam se opterećivao time da moram da iznesem neku ključnu poruku“, poručio je. Promocija Kosovićevog romana završena je pitanjima sugrađana, kojima je njegov rad odavno poznat, ali su imali priliku i da od autora dobiju potpisanu knjigu s ličnom posvetom.

Kosović je podvukao da je promocija njegovog romana u Baru za njega veoma značajna i emotivna pa se u susret toj večeri osjećao kao dijete koje je igralo fudbal ispred barske Pivnice prije 30 godina. „Kao da opet vidi ’opasnu’ ekipu iz Solidarnosti (barsko naselje), kojima su u širem centru mogli parirati samo zgrade Lamele i Makedonsko naselje. Kao da prvi put vidim Kongrap koji kao da je neko spustio komad drugog grada i shvatio da je ovdje ipak sve vrijeme trebalo da bude. Kao da vidim Spuške i Zlatiborske gdje su za mene bili glavni gejmeri i alternativci. Kao da prvi put idem Ulicom Maršala Tita nesvjesan da je to najljepša ulica u Crnoj Gori i na njenom kraju i najljepša zgrada“, rekao je Baranin koji trenutno živi u Podgorici.

Kao da vidi, dodao je, još uvijek ušuškane Bjeliše koji stoje kao živa ograda i pružaju meki zagrljaj, industrijsku tugu Sokolane gdje je živio do pete godine i skoro zaboravljenu eleganciju Prvoborca. Pogled i na i sa Šušnja, gubljenje u širinama Polja i Čeluge, naveo je, aristokratiju Bartule i Stari Bar, taj prepredeni i besprekorno lijepi lavirint koji je zavrijedio svoj pridjev – sve to mu je bilo na umu prije nego je sugrađanima, godinu dana nakon prve promocije, predstavio svoj roman.