Porijeklo i budućnost: Sudbinski događaj ili niz događaja?

Ako prošlost nije nešto iza nas nego nešto što je došlo do nas, tada ona poprima drugačiji ton. Ona nije jednostavno niz događaja koji su se dogodili negdje drugdje i ranije. Ona je nešto što nas je zateklo, nešto što nas je stiglo. Zato „porijeklo“ nije samo istorijski podatak nego sudbinski događaj. Niko ne bira svoje Herkunft. Ono dolazi: porodica, jezik, epoha, društvo, okolnosti. Čovjek se nalazi u svijetu koji je već stigao prije njega.

U njemačkom jeziku die Herkunft znači porijeklo, a die Zukunft znači budućnost. U oba slučaja čitalac će primijetiti zajedničku osnovicu - kunft. Ona dolazi od staronjemačkog oblika današnjeg glagola kommen = doći. U osnovi, dakle, stoji događaj dolaska: dolaženje, nastupanje, pristizanje, pojavljivanje. Ali čim se ta glagolska imenica spoji s prefiksima her- i zu-, nastaje nešto mnogo više od čiste gramatike. Nastaje čitava jedna metafizika vremena. Herkunft u njemačkom sugeriše nešto što je došlo k nama. Zukunft je ono što tek dolazi k nama. Između ta dva dolaska stoji čovjek - nepokretan.

U ovakvom ključu, u njemačkom jeziku čovjek ne putuje kroz vrijeme; vrijeme putuje prema čovjeku. U modernim predstavama mi obično „idemo u budućnost“, „ostavljamo prošlost iza sebe“, „napredujemo“. To je dinamika subjekta: čovjek je putnik kroz vrijeme. Međutim, semantička struktura Herkunft/Zukunft sugeriše suprotnu sliku. Prošlost nije prostor iz kojeg smo krenuli. Ona je događaj koji je došao do nas i zatekao nas. Budućnost nije prostor kojem se približavamo; ona je ono što nas sustiže. U oba slučaja subjekt je prije mjesto susreta nego akter kretanja.

Simetrija je još upečatljivija kod riječi Zukunft. Budućnost je ono što dolazi. Ne ono što mi gradimo, nego ono što ide na nas. Čak i kada planiramo, projektujemo ili očekujemo, sam jezik sugeriše da je ključni događaj dolazak - nešto se približava i stiže. U toj slici postoji snažan element pasivnosti: čovjek nije gospodar vremena nego mjesto njegovog dolaska. Ono što će biti već je na putu. Tu je lako prepoznati dublji mitski sloj. U antičkim tragedijama sudbina ne nastaje iz ljudskog djelovanja; ona dolazi. Proročanstvo nije plan nego dolazak onoga što je već određeno. Junak ne ide prema svojoj sudbini; sudbina ide prema njemu.

Zato je tragedija često priča o susretu čovjeka sa onim što dolazi. Čovjek može pokušati da pobjegne, ali bjekstvo samo mijenja putanju dolaska. Ono što treba da stigne – stiže. O tome nam svjedoči mit o kralju Edipu, zapravo čitava Orestija, Ahil i brojni grčki mitovi. Modernom čovjeku je možda najbliži Magbet i šuma koja hoda. Naravno, savremena svijest ne prihvata ovu sliku kao potpunu istinu. Ideja slobode zahtijeva da čovjek bude više od nepokretne obale, na kojoj se susreću talasi prošlosti (porijekla) i budućnosti. Čovjek bi trebalo da može prevazići svoje porijeklo i uticati na ono što dolazi, a ne samo čekati dolazak, makar bio i Mesijin.

Valter Benjamin je smatrao da svaka sekunda nosi „mala vrata kroz koja bi Mesija mogao da prođe“. Ali, to je samo drugo ime za nadu. Ova jezička metafora sa dolaskom nas zapravo podsjeća na to iz koje smo neslobode nastali kao bića vremena. Kao što kaže Meša Selimović, mudri i tužni čovjek, na tragu jedne sure iz Kurana: vrijeme je „početak i svršetak svega“ - svjedoči da je „svaki čovjek uvijek na gubitku“.