Višeslojni poetski dokumentarac: Zapis uz 'Smrt u Gazi' Miraša Martinovića

Pisati o poeziji Miraša Martinovića je uvijek zahtjevan poduhvat. Njegova najnovija knjiga pjesama 'Smrt u Gazi' (2025) traži posebnu vrstu spremnosti, jer se radi o poetskom ostvarenju koje svojim početnim stihovima čitaoca hvata u emotivne mengele, a svakom sljedećom pjesmom testira njegovu postojanost i moralne uzuse.

Ovo nije samo knjiga pjesama o genocidu u Palestini. Nakon što pročitate prvih nekoliko Martinovićevih poetskih okvira za slike palestinskog bola i užasa, ova zbirka postaje dokument našeg vremena ekstrema i mučna saga o nama i našim slabostima. Živimo u vremenu u kojem je sve predmet pregovaranja, uključujući ljudski život i ljudsko dostojanstvo.

Našim životima dominiraju visoko rangirane sociopate s predsjedničkim oreolima i patološki lažovi s liderskim titulama, koji posjeduju nezajažljiv apetit za novac, moć, kontrolu i krv. Takve osobe žive transakcione živote i mogu da proračunaju apsolutno sve, ali ne mogu da odbrane apsolutno ništa. Zato one bitišu bez hrabrosti i bez časti.

Knjiga pjesama 'Smrt u Gazi' crnogorskog pjesnika i prozaiste Miraša Martinovića je jedan takav višeslojni i mnogoznačni poetski gromoglas. Bolovana i pisana skoro tri godine, ova zbirka pjesama je svjedočanstvo rijetkog i vrijednog pokušaja da se empatiji vrate puno značenje i smisao.

U nekih sto dvadest pjesama autor je uokvirio slike patnje kojima su podvrgnute Gaza i cijela Palestina. Autor nam ovom knjigom potvrđuje da istina, iskrenost, moralnost i etičnost posjeduju jedan te isti glavni i neophodni sastojak: ličnu hrabrost. Miraš Martinović nas ovom knjigom podsjeća da jedino takav 'oklop' može dati sadržaj i snagu ostalim vrlinama i zaštiti ih.

Najnovija Martinovićeva zbirka pjesama je, prije svega, knjiga o nadi u ljudskost, ali i o spremnosti da se povjeruje u božansku zaštitničku naklonost. Stoga autor počinje svoj poetski dokumentarac stihovnim pozivom 'Gospode' (str.13-14), a završava ga božanskom spoznajom da mora ostati u Gazi čak i po cijenu sopstvenog nestanka.

Ove pjesme su, prije svega i iznad svega, glasovi nade i potvrde životne vitalnosti koja je neuništiva i koja će nadživjeti svo ubitačno željezo i premostiti bezdanicu u kojoj reži naoružana mržnja agresora.

Pjesma 'Otac' (str. 89) koja za potpisnika ovih redova predstavlja poetski, etički i moralni centar ove knjige je kratka vanvremena priča o roditeljskom bolu, posvećenosti, apsolutnoj upornosti i nepatvorenoj želji da se kad-tad pronađe oteti komadić očevog srca.

Ova zbirka predstavlja snažno markiranje ranije obilježenog prostora iz Martinovićeve zbirke pjesama 'Krug Začaranog Vremena' (2017). 'Smrt u Gazi' je takođe i nastavak pjevanja o ljudskoj sudbini iz poetske kolekcije 'Bogumilske' (2020), ali s naglaskom na molitvu za nevinost Gaze i Palestine.

Pjesnik je hitro zgrabio slike koje su ga do bola ophrvale. Martinović čitaocima nudi savremeni inventar užasa, ali i testament ljudskoj upornosti koja ostavlja bez daha. Zato nema potrebe za estetskim nivelacijama, forsiranom poetskom elokventnošću i 'viškom riječi', kojim je naša poezija nerijetko bremenita.

'Smrt u Gazi' je takva poetska niska. Ona je istovremeno ljudski glas opomene čovjeka Miraša Martinovića i svjedočanstvo njegove poetske bravuroznosti i zrelosti.