Ostavka žirija i 'mosadizacija' Žižeka na Bijenalu u Veneciji

Svijet obilazi vijest kako je kompletan sastav žirija Bijenala u Veneciji podnio ostavku zbog, u međuvremenu, odobrenog učešća Rusije na toj najvećoj svjetskoj umjetničkoj smotri, dovodeći u pitanje i učešće Izraela, zbog aktuelnih ratova koje te zemlje predvode.

Zahvaljujući Žižekovom tekstu pisanom za Danas, doznajemo dvije informacije koje vrijedi izdvojiti. Prvo, Netanjahuova vlada izabrala je Romana Gofmana za vođu Mosada, budući da se istakao po brutalnosti tokom “vojnog” djelovanja na Zapadnoj obali. Drugo, Gofman tvrdi kako je svoju intelektualnu osnovu pronašao u radovima Žižeka koji, iako ortodoksni neomarksista, kombinuje šalu, provokaciju i dosjetku, te predstavlja krajnje neakademski diskurs koji je pritom veoma podrivački.

Ministar kulture Italije, Alesandro Đuli, djeluje poput Gofmana, samo u sferi umjetnosti. Njegov postupak je gofmanovski po pitanju principijelnosti, obzirom da legitimizuje učešće Izraela i Amerike, dok žiri Bijenala svojom ostavkom ispolitizuje ovaj događaj i suprotstavlja ga politici moći koja odobrava genocid i agresiju.

Žiri je stava kako se ne može biti protiv jednog rata zanemarujući drugi, posebno kada se radi o Izraelu, za kojeg mnogi jevrejski intelektualci govore kako prerasta u militantnu tvorevinu. U isto vrijeme, aktuelna kontroverza baca sjenku na proganjanje planetarno uticajnih intelektualaca, kao što su Janis Varufakis, Džudit Batler i Žižek, koji su se zamjerili Izraelu.

Žižek zaključuje da Izrael neće imati bezbjednost sve dok Palestinci ne dobiju državu, dok Gofman i drugi preferiraju etničko čišćenje Gaze i Zapadne obale. U tom kontekstu, ostavka žirija predstavlja snažan politički gest koji dodatno problematizuje ovogodišnje Bijenale.

Ministar kulture Italije obećao je da će rad Bel-Simona Fainarua biti promovisan, dok se istovremeno njeguje licemjeran stav prema Rusiji. Ovaj potez može se tumačiti kao brutalno silovanje kulture, dok se umjetnost pokušava održati autonomnom od političkih pritisaka.

U zaključku, Žižek završava svoj esej vicem koji oslikava ironiju trenutne situacije, gdje se ministar kulture Italije može osjećati srećno, iako je u osnovi njegov stav prema kulturi duboko problematičan.