Opominjuće čudo Divljeg zapada: Film 'Tragači' i njegov značaj

Veliki režiser Džon Ford nema iluziju; u svakom momentu zna kakvu mržnju prema Indijancima nosi taj Itan Edvards. Pa ipak, tom njegovom velikom potragom oslikava nešto možda ne uzvišeno - ali svakako vrijedno poštovanja. Spašena - mimo svoje volje. Već zrela žena u indijanskom ruhu, svijetle puti i svijetlih očiju, s nekoliko riječi zaboravljenog engleskog – izgovorila je ime pod prijetnjom. Kada su rendžeri čuli „Sintija“, znali su da su uboli bingo.

Tokom krvave pljačke velikog imanja u Fort Parkeru u Teksasu, na Divljem zapadu 1836. godine, Komanči su oteli devetogodišnju Sintiju En Parker. Među njima je živjela 24 godine; postala je žena ratnog poglavice, rodila troje djece… Tek onda su je teksaški rendžeri pronašli. Potonji poglavica Džejms Parker, cijenjeni stric davno nestale Sintije, skoro četvrt vijeka trošio je cijelo bogatstvo pokušavajući da je pronađe. Indijanka nikako nije željela da se od djece odvoji; svejedno su je vratili kući u Teksas. Samo što to njena kuća više nije mogla biti - bila je isključivo Naruah, „Nađena“. Preminula je desetak godina kasnije, u martu 1871. i na vijest o smrti kćerke po imenu Topsanah, „Cvijet Prerije“. Sintijin sin bio je Kvanah, posljednji slobodni poglavica Komanča.

U filmu „The Searchers“ („Tragači“, 1956) Džona Forda, ratnička banda Komanča nazvana je Navjecka - isto ime nosili su ratnici koji su oteli Sintiju En Parker. U Teksasu 19. vijeka, tamo na Divljem zapadu, zapisana su i dobro dokumentovana 64 slučaja otimanja djece. Na primjer, tamnoputi Briton Džonson je pod kaubojskim šeširom mjesecima jahao i tragao za otetom ženom i djecom… Kada ih je 1865. našao, život je posvetio traganju za drugom otetom djecom. Vrlo opasan i sjajno plaćen biznis; za njega najbolja opcija na razmeđu svijeta bijelog i crvenog čovjeka. Tu ga je i smrt našla, u okršaju s Komančima 1871.

Prljavi plijen Fordov „The Searchers“ je film o opsesivnom traganju. Itan Edvards, razočarani vojnik poražene Konfederacije iz Građanskog rata, Juga kojeg se nikada neće odreći – tu traga za Debi, otetom kćerkom ubijenog brata. Tog ostaralog i ogorčenog ratnika davno izgubljenih bitaka glumi Džon Vejn u jednoj od najvećih uloga karijere. U svoj toj njegovoj prigušenoj samosažaljivosti, istovremeno je i savršeno lako za njega navijati i biti na debeloj distanci; jer Itan je do kosti rasista. Takvi su, tek malo prigušenije, i svi ti Teksašani oko njega. Zato Itanova misija nije da spasi Debi, već da se osveti, da je ubije! „Da je spasi mizerije, jer je postala plijen koji su opoganili Komanči“. I tu „The Searchers“, taj grandiozno lijep filmski ep Džona Forda, to filmsko čudo Divljeg zapada, postaje vrlo interesantan.

Veliki režiser nema iluziju; u svakom momentu Ford zna kakvu mržnju prema Indijancima nosi taj Itan Edvards. Pa ipak, tom njegovom velikom potragom, tim silnim godinama istrajnosti - oslikava nešto možda ne uzvišeno, možda ne vrijedno divljenja - ali svakako vrijedno poštovanja. Nad tim čudakom, vječitim gubitnikom ovog svijeta i njegovom misijom svakako ćete se dobro zamisliti…

Znate li kako je izgledalo snimanje? U toj teksaškoj priči ništa nije snimljeno u Teksasu zato što je Ford imao svoj filmski horizont i svoju lokaciju na kojoj se najbolje kao autor osjećao. Monjument Vali, „Dolina spomenika“; ona tišina crvenih stijena u pustinji koje bez greške prepoznajemo kao Divlji zapad, jer su definisale vestern… Ili, poštenije je reći, tako ga je definisao Ford. Tamo bi Ford doveo cijelu filmsku ekipu. Da snimajući film prožive iskustvo američkih trapera i pionira. Da u pustinjskoj noći u zaprežnom vagonu ili kamperu dožive nešto životno, stvarno… I doznaju nešto suštinsko o američkom duhu, o slobodi, o borbi za opstanak na ljudskoj vjetrometini. „Za Džona Forda nikad nijesi samo snimao vesterne, nego si imao priliku da vestern živiš“ - govorio je Džon Vejn.

Bilo bi nepravedno svesti „The Searchers“ na nacionalno blago; to je cijela raskošna riznica filmske umjetnosti. Od prvog kadra, kada se Džon Vejn nađe uokviren jednim dovratkom - do posljednjeg, kada izađe iz sličnog rama od vrata jedne umorne civilizacije. Od momenta prve potjere niz onu široku dolinu, s indijanskim siluetama prosutim spram neba… Do, naravno, prvog suočavanja s već odraslom Debi. A nju, u ruhu Indijanke, sada glumi velika Natali Vud. U prvi mah, dok se lomi niz pješčanu dinu, Itan je neće ni primijetiti. Ima tu, u tom kadru, nešto egzistencijalno i sudbinsko - nešto veće i od rasizma i svih istorijskih ili modernih američkih priča… Nešto što se tiče onih kojima je život već minuo, kojima je proćerdan, kojima je već upisan kao neostvaren - spram onih koji život tek grabe, ljube i grle.

Tiče se toga da Itan i Debi jedno drugo suštinski ne mogu razumjeti, onako kako to ne mogu učiniti ni dvije generacijski udaljene osobe… I to još razdvojene i omeđene – i prostorom i nevoljnom sudbinom. Da li je Debi birala da je otmu Komanči? Naravno da ne. Da li bi, nakon svega, te Komanče napustila? Naravno da ne. Da li to Itan, sa svim svojim povredama i izgubljenim bitkama na borbenim poprištima američkog života, to može da shvati i osjeti…? Može, naravno, bolje od svih.

Zato je kraj tako tenzičan; zato nikako nije niti može biti jednoznačan taj trijumf u Fordovim „Tragačima“. I zato je genijalno stvaran film. Baš zbog te odluke da Itan ipak ne ubije Debi, da odbaci osvetu - ali da je vrati u Teksas. Svjestan da je, od tog trenutka, za sve svoje tamo već zaboravljen, da je ispunio svrhu… Spreman, konačno, da izađe iz tog američkog kadra. A ona, ne jednom nego dvaput otimana…? Sve je to surovo, strašno i tako stvarno u tim pješčanim vihorima života koji nas bacaju neznano gdje… I gdje je sloboda izbora tek iluzija. Ili je barem varka u onoj mjeri u kojoj i odricanje od tako dugo priželjkivane osvete djeluje kao ciničan kompromis, kao tragičan poraz.

Naravno da su „Tragači“, premijerno prikazani 16. maja 1956. u Čikagu, prije 70 godina kazivali, a naravno da i dalje govore mnogo toga važnog o rasizmu… Ford je uspio da ga spakuje na finjaka i s toliko očuđene nelagode da su tada, sredinom pedesetih, mnogi u filmskim bioskopima „navijali“ da Itan osvetu dovede do kraja… Pa su potom taj momenat, gdje Indijanku ipak poštedi da bi je „doveo kući“ - doživljavali kao uzvišen. I u njega gledali kao u heroja. Ford, najveći filmski hroničar američke istorije, rasizmom će se mnogo direktnije i ogoljenije baviti u posljednjem filmu „Cheyenne Autumn“ (1964). Ali, tako to biva s velikim djelima umjetnosti: „The Searchers“ je vječno lijepa i trajna vrijednost upravo zbog toga što je zamagljena slika, što je u raskoraku i tenziji, što samo otvara vihor opasnih pitanja američke Pandorine kutije, tamo na horizontu Monjument Velija. Sedam decenija kasnije, filmskom svijetu i dalje je mnogo lakše da slavi onog Itana Edvardsa, starog kauboja, vjernog vojnika izgubljenih ideala, za kog nema trijumfa ni u osveti ni u praštanju… Jer u njemu odavno ne vidimo heroja, već stvarnog čovjeka. Kakvog ga je i Džon Ford, u predivnoj filmskoj viziji, još davno vidio…