Povratak nježnosti i tišini kroz predstavu 'Bele noći'

Predstava “Bele noći” Nikšićkog pozorišta nije jedna od onih koja teži da senzacijom impresionira publiku, već nastoji da ih uvuče i zadrži, da podstakne na slušanje, opažanje i osjećanje. Vraća nas nečemu što smo u putu zaboravili, a bez čega ne možemo dalje.

Nježna i krhka poput mladalačke ljubavi, topla poput polarne bjeline na mjesečini, tanana i drhtava poput brezinih grana, iskrena i snena poput djetinjeg osmijeha, a moćna poput dobrote i jaka poput prave ljubavi - predstava “Bele noći” u Nikšićkom pozorištu. Premijerno izvođenje u utorak veče publiku je vratilo pravom i vječitom Fjodoru Mihajloviču Dostojevskom, njegovom rukopisu, vremenu, prostoru i osjećanjima.

Rediteljka Ana Đorđević latila se poduhvata da jedan takav teatarski komad postavi u Nikšiću, u vremenu kada pozorište često juri za spektaklom, efektom, brzinom i preferira brutalne, surove, nerijetko i senzacionalne okvire ogledala realnosti. Njena adaptacija Dostojevskog nije i ne pokušava ni da bude savremena, pogotovo ne po svaku cijenu.

Pričajući priču o ljubavi, o muškarcu i ženi, o prijateljstvu, o odnosima između ljudi, o vrlinama i empatiji, altruizmu, emocijama, Đorđević kroz svoju predstavu ne govori o tome ko smo i kakvi svi mi danas, gdje smo stigli i kuda idemo, već usmjerava na dobrotu, iskrenost, radost, poštovanje, ljubav. Predstava bira svedenost umjesto grandioznosti. Nema tu velikih, istorijskih dijaloga, ali ima onih koji mijenjaju pogled na svijet.

Scenografija i kostimografija nijesu od onih što ostaju u pamćenju više nego sama predstava ili riječi. Povratak i usmjerenje ka ljepoti, dobroti, iskrenosti i osjećanjima čine ovo iskustvo vrijednim. Predstava izaziva da pratimo, vidimo, spoznamo i čujemo, oslanjajući se na ono što danas rijetko imamo, bilo u pozorištu ili životu: riječ, razgovor, pogled, pauzu, emociju.

Nikšićke 'Bele noći' danas, u vremenu buke, čak i kakofonije, biraju tišinu i emociju, ostavljajući trag u snijegu, možda nježan i kratak, možda spasiteljski. Predstava podsjeća na neko staro vrijeme, ne nužno idealizovano, ali svakako drugačije. Vraća nas u vrijeme kada je razgovor bio radnja, a tišina njen sastavni dio.

Pojedini dijelovi “Belih noći” suočeni sa trenutkom igranja, djeluju razvučeno, ali nas zapravo samo vraćaju tom polaganom tempu igre i života. Likove upoznajemo malo pomalo, ništa nije naprasno i nema skokova ni u ritmu ni u dinamici ni u priči, što ne znači da nema iznenađenja ili zaokreta. Predstava ljulja - “nježno, fino, polako”.

Rediteljka je dopisala određeni dio teksta, ali i dodala likove cijeloj priči, što samu predstavu i njenu radnju lijepo zaokružuje pokazujući koliko su životi isprepletani. Glumci, predvođeni Stevanom Vukovićem, najstarijim članom ansambla, zajedno dišu i prave korake o kojima unaprijed razmišljaju. Njihova igra je snaga ansambla koji sve vrijeme kao da pleše.

Na kraju, ostaje utisak da se iz sale izlazi drugačiji. Ljudi su podstaknuti da pokušaju biti bolji, da pronađu, osjete i podijele dobrotu, ljubav i ljepotu.