Felinijevski Perast u filmu Branislava Bastaća

Branislav Bastać, prvi školovani režiser Crne Gore, bio je rođak našeg velikog svjetskog slikara Dada Đurića. I to je taj sentiment i estetika; prepoznaćete je vrlo lako u predivnom filmu „Perast“ Sunčani pogled ka Gospi i dalje, ka Verigama. Cijele je dvije decenije i još koju godinu više, Dom staraca bio u Perastu smješten. Pa zamislite starost, tu i u toj ljepoti! Ili, ne morate da zamišljate: sve je to zabilježeno na filmu. Dom pokraj mora. Klupa iznad lučkog svjetla, barka na pristaništu. „Ča je lipo zaplovit danas…“. Knap 14 minuta ljepote. Film u kojem je apsolutno svaki kadar, od početka do kraja, takav i takve estetike da se komotno može na zid nekog mladalačkog doma okačiti. Eto, to je i priča koja dovoljno govori o prvom školovanom režiseru Crne Gore.

Najprije će biti da ste od Branislava Bastaća gledali - Šalajka. Istoimenu seriju, tamo krajem sedamdesetih, snimao je za Televiziju Titograd. Glumio ga je Aleksandar Jablan; pojavljuje se u skoro svakom kadru kroz sedam epizoda. Jednog rudara glumio Veljko Mandić, a minera Boro Begović… Dakle, u „Šalajku“ - najbolje glumačko što je Crna Gora tada imala. A Šalajko, ko je to? To je odrastanje u radničkoj sirotinji. Ime s korica romana Stevana Bulajića, tada lektira svakog osnovca… Siroče koje najljepše dane provodi s radničkom brigadom. U kadru od Budve i Kotora, do Cetinja i Virpazara i Danilovgrada i Ćemovskog polja. Ram crnogorske svakodnevice. I dječak tu bira između poštenja i zla. Odrasta spram prvih sudara sa stvarnošću odraslih ljudi. Tu priču voljeli su s kraja na kraj Jugoslavije. Poslije je Bane Bastać snimio i film „Dječak je išao za suncem“ (1982); i to je Šalajko. Na kraju, stvarno je tako kao u naslovu; jedna širina i čistina na Ćemovskom, golet i jasnoća. I on koji bez osvrtanja grabi ka nekom blještavilu. Slutnja neke sadašnje Podgorice, u tom kadru. I uvijek raskošno vizuelno pripovijedanje. Taj Šalajko, tako, može da vam bude savršena karta, prečica do najljepših radova Bana Bastaća. Naravno, u dokumentarnom filmu. Svaki kadar u perfektnoj kompoziciji, kao na Kartije-Bresonovim fotografijama. Nikako „namješten“, nego savršeno neusiljen i životan u svemu tome. To je otprilike i ono, što je Banetu značila njegova zemlja.

Sve to možete da pronađete onlajn. Na primjer, u kratkometražnom filmu „Za volanom“ (1958). Putovanja i predjeli svakodnevice - jednog vozača autobusa cetinjske „Tare“. Uz mali detour, obilazak stanica i garaža starijim Crnogorcima nezaboravnog preduzeća. I to je to, ni manje ni više. Dovoljno da rascvjeta cijeli novi svijet. Pa „Mali voz“ (1959)… Čuli ste priče o tome kakav je „ćiro“, na jedinstvenoj pruzi tako uskog kolosijeka, da skoro i nema uže na cijelom svijetu - nekad od Virpazara do Bara išao? Čuli ste za te tunele na Sutormanu i sve to krivudanje kroz crmničku ljepotu? I ideje, nikad realizovane - da se pruga uskog kolosijeka obnovi, kao jedinstvena turistička tura? E pa, kako bi to stvarno izgledalo, kako jeste bilo - to vam je „Mali voz“. Film tako lijep, da je zaslužio prvu nagradu na festivalu u kanadskom Vankuveru. Tada veliki uspjeh - ne crnogorskog, nego jugoslovenskog filma! Vjerujte, na nekoj sjednici Vlade, kad na red dođe planiranje kapitalnih projekata, sasvim bi prikladno bilo tim glavama pustiti „Mali voz“. Ruku dajemo da bi u roku od pola sata konačno stavili potpis za rekonstrukciju one stare pruge. I još ljepše, „Selo Tijanje“ (1960). Stvarnost života, tamo u pojasu Bojane, od Skadarskog ka moru… Voda koja plavi i pola godine u selu ostaje. Pa tek kad se povuče, stanovnici nastave normalan život. Mislite da su filmovi Branislava Bastaća mučni? Nikako, ima tu mnogo nekog iskrenog sarkazma, skoro satire, spram ljudske prirode. I mnogo dostojanstva. Pa ćete naići i na „Dođite u Crnu Goru“ (1960), i na „900 ruku“ (1964) o radnicima cetinjske fabrike, i na film „U službi čovjeka“ (1965)… Ipak, nikako nećemo reći da su Bastaćevi filmovi bili propagandni ili dominantno ideološki. Naprotiv! Mnogo je tu radosti, prije svega u slikanju našeg mentaliteta. U svim pravim i krivim crtama. Eto, tih „900 ruku“ – to je slika u kojoj svaka pojedinačna želja, ambicija, san dobije malo vickast, satiričan odraz u njegovom objektivu. „San mi je da budem inžinjerka“ - viče jedna radnica, prije nego što otkrije da je završila samo jedan razred gimnazije. „Pa dug je put pred tobom“, odgovara narator, a ona se smije. Pa sve to, zajedničko, na njihovim rukama, njihov poduhvat - izgleda stvarno kao nešto progresivno, mlado i lijepo. Kao trijumf, dok se neke velike kiše slivaju niz njihove ulice… I elegantne kipove nekih starih, namrštenih Crnogoraca.

Bane Bastać, prvi školovani režiser Crne Gore, bio je i rođak našeg velikog svjetskog slikara Dada Đurića. I to je taj sentiment i estetika. Hoćete da uhvatite onu pravu, suštinsku konekciju njegovog filma s Dadovim stvaralaštvom? Onda je to onaj Perast. Onaj „Dom pokraj mora“ (1965). Snimljen samo četiri godine prije nego što će starački dom, u toj silnoj bokeškoj ljepoti, nad tim silnim vjekovima, biti zatvoren. Postoji u tom filmu mediteranski korak, koji mali autorski, dokumentarni film jednog Crnogorca - pruža ka Feliniju, ka fantastici. Od momenta kada, pred jednom bakom u crnini i na klupi, dječak na pločniku gura klikere. Pa mu ih ona pokupi - i produže dalje. Tu film eksplodira; da nekih desetak minuta ne znate da li je sve to san ili java. Sve je to Perast, jedna ljepota koja sa svakim zvonom koje oglašava to pogano, surovo i neumitno vrijeme - osvaja, očarava. I to je ono što tu uhvati i pred čim odćuti i preda se svako, odakle god dolazio. Vrijeme, koje nas, kod očiju slijepe, gura poput klikera… I one stijene i Perast i ono Sunce - koji će nadživjeti i nas, i naš smijeh, snove i nadanja, i poraze i politike i zemlje. Ne vjerujete? Neka vam kaže „Dom pokraj mora“ Branislava Bastaća. Dom staraca koji tu odavno nije, i Perast koji je knap isti ovog proljeća kao tada, prije 60 godina. Onaj isti dječak s klikerima, eno ga i dalje tamo, u Perastu. I to je ljepota i stvarnost - i to je film. Jedan život, čije se nijedne sekunde ne biste postidjeli, nego biste sve te kadrove kačili na zid, kao medalje.