Svetlana Aleksijevič: Lekcije Černobilja nijesu naučene

Dobitnica Nobelove nagrade za književnost Svetlana Aleksijevič u ekskluzivnom intervjuu za Bjeloruski servis Radija Slobodna Evropa prisjeća se 26. aprila 1986. godine, govori o radu na svojoj knjizi „Černobiljska molitva“, te analizira fenomen britansko-američke serije „Černobilj“, zasnovane na njenom djelu. Spisateljica povlači paralele između katastrofe u Černobilju i pandemije COVID-19, govori o rizicima savremene nuklearne elektrane Astravec u Bjelorusiji, te povezuje nenaučene lekcije Černobilja s tim kako je rat Rusije protiv Ukrajine postao moguć.

Aleksijevič za Bjelorusiju kaže da je černobiljska laboratorija, komentariše upozorenja bivšeg političkog zatvorenika Nikolaja Statkeviča da bi Rusija mogla da pokrene nuklearni udar s bjeloruske teritorije.

„Sjećam se ljubičastih barica i kiše koja me je uhvatila“, prisjeća se Aleksijevič. RSE: Kakva su vaša sjećanja na 26. april 1986. godine? Aleksijevič: Za mene je lično to bio veoma težak dan. Moja sestra je umirala u Nacionalnom centru za rak blizu Minska. A ja sam bila u komplikovanom stanju. Ali sjećam se ljubičastih barica i kiše koja me je uhvatila. Kasnije je sve to dobilo neko značenje. Vratila sam se kući. Moja prijateljica me je pozvala iz Švedske i rekla da je Černobilj eksplodirao. Ja sam, naravno, bila osoba tog vremena i rekla sam: „Ne, ovdje je sve mirno, niko ništa ne govori.“ Uvjeravala sam je.

RSE: Koliko brzo ste shvatili razmjere tragedije? Aleksijevič: Kao i uvijek, osjećala sam se kao svjedok. Muškarci su tamo slati kao likvidatori i bili su uplašeni. Sjećam se koliko je bila uplašena moja komšinica. Rekla mi je da nemaju djece i da, ako tamo pošalju njenog muža, onda nikada neće imati djecu. Taj strah je već bio tu. I odmah sam se uključila. To stanje kada se nešto dešava i to mora biti zabilježeno. Ali cijelu metafiziku onoga što se dešavalo shvatila sam tek nekoliko mjeseci kasnije.

RSE: A kada ste počeli da bilježite svjedočenja ljudi? Kada ste zabilježili svjedočenje supruge likvidatora Vasilija Ignatjenka, koji je među prvima stigao da gasi požar na četvrtom reaktoru Černobiljske elektrane, dobio smrtonosnu dozu zračenja i bolno preminuo u Moskvi dvije nedjelje kasnije? Aleksijevič: To je bilo kasnije, možda čak i na kraju prve godine. Ona je već živjela u Kijevu. Zamolila sam je da dođe u Minsk. Roditelji njenog muža su živjeli u Braginu i poslije je željela da ode tamo. Tako da sam tada zabilježila (njeno svjedočenje). Sjećam se koliko me je duboko potreslo kada mi je ispričala kako je pronašla muža u bolnici u Moskvi. Pojurila je ka njemu da ga zagrli i poljubi, a doktori, čak i bolničari, rekli su joj: „Odstupite, ne možete da ga grlite, ne možete da ga ljubite, ovo je već objekat podložan dekontaminaciji.“ To me je potreslo.

Aleksijevič dodaje: "Postojao je osjećaj da se dešava nešto nama potpuno nepoznato. Čak i kada sam počela da pišem knjigu, nisam imala ništa u kulturi na šta bih mogla da se oslonim. Kada sam pisala o ratu, u kulturi je postojala čitava literatura o ratu. Kada sam pisala o drugim stvarima, postojale su u kulturi. Ali Černobilj nije postojao u kulturi. I to je bio najteži dio. Moralo se ići ljudima. Kultura je bila nemoćna. Samo svjedoci su mogli nešto da kažu.

RSE: Koliko je toga izostavljeno iz „Černobiljske molitve“? Aleksijevič: Količina izostavljenog nije toliko važna. Po mom mišljenju, koristila sam sve što je bilo prvi put, sve što nijesmo mogli da razumijemo. Kasnije su se ljudi ponavljali. To nije toliko važno. Važna je sama ideja. Ideje koje ova svjedočanstva daju. Možete beskonačno bilježiti istu ideju. Mislim da sam pokušala da sačuvam ono što je bilo novo svjedočanstvo.

RSE: Za mene lično, „Černobiljska molitva“ je vaša najsnažnija knjiga. Njen podnaslov je „Hronika budućnosti“. Da li smo već u toj budućnosti? Aleksijevič: Kada se dogodila Fukušima, otišla sam tamo. I otišla sam tamo u skladu sa svojim podnaslovom Hronika budućnosti. Sve tamo je bilo isto kao kod nas. Isti evakuisani, zbunjeni ljudi. Ista napuštena mala naselja i sela kao naša. I kada sam pričala s ljudima, čula sam iste stvari koje sam čula u Bjelorusiji. To je bilo više od dvadeset godina poslije Černobilja i shvatila sam da, da, ovo je budućnost. Ljudska bića su izmislila tehnologije kojima nijesu dorasli. Nijesu dorasli psihološki, nijesu dorasli posljedicama koje one mogu donijeti. Sve je to sada s nama. Na primjer, rat u Ukrajini. Kada su Rusi okupirali Černobilj, natjerali su svoje vojnike da kopaju rovove blizu stanice. I u roku od nedjelju dana svi ti vojnici su završili u bolnici.

RSE: Kažete da ste, kada ste radili na ovoj temi, vidjeli da ste praktično prvi, da je niko zaista nije razumio. Kako su vas uranjanje u temu i razgovori s ljudima koji su je proživjeli promijenili kao spisateljicu, kao osobu? Aleksijevič: Svaka moja knjiga je dio mog kretanja ka razumijevanju gdje živim, u kom vremenu, s kojim ljudima. To je bila moja svrha: da zabilježim istoriju crvenog čovjeka, čovjeka utopije. Ali Černobilj me je izbacio izvan te teme. Bacio me je u nešto nepoznato. Svaka knjiga je to učinila na svoj način, ali s Černobiljem posebno. Bio je to poseban skok u mojoj svijesti.

RSE: Prije pet godina u intervjuu za RSE ste rekli: „Kada sam hodala po černobiljskoj zemlji u toj zoni, apsolutno se nisam osjećala kao Bjeloruskinja, osjećala sam se kao predstavnica neke biološke vrste. Ne kao Francuskinja ili Amerikanka, već kao predstavnica vrste. Vidjela sam životinje kako pate, ptice kako pate, postojao je osjećaj da sav život pati i da sam dio toga.“ Sada je rat u Ukrajini i na Bliskom istoku. Da li se bol Černobilja otupeo u tom kontekstu? Aleksijevič: Za mene lično – ne. Za masovnu svijest… možda se bol pomjerio na ono što je neposredno. Dešava se rat. Harkiv gori, Odesa se bombarduje. Ljudi o tome pričaju. A Černobilj je skrajnut. Tako jednostavno funkcioniše ljudska svijest. Ali to ne znači da je Černobilj postao manje opasan, manje strašan. Bjelorusi su i dalje „crne kutije“ koje bilježe informacije za budućnost: kako živjeti s Černobiljem, kako piti Černobilj, kako jesti Černobilj. Mi to radimo.

RSE: Ako se sjetimo pandemije COVID-19, užasa koji su ljudi proživljavali, da li je to bilo slično onome što ste vidjeli poslije Černobilja? Da li je bilo paralela? Aleksijevič: Razmišljala sam o tome. Mislila sam da se dešava nešto slično. Sjećam se jednog izvještaja gdje je žena sahranjivala, čini mi se, svoje roditelje, kako sam shvatila iz riječi komentatora. A onda je te prve godine nastao potpuni užas. Ljudima nije bilo dozvoljeno da posjećuju starije, nije im bilo dozvoljeno da se oproste, nije im bilo dozvoljeno da uđu u bolnice. Bože moj, kako se bacila na taj kovčeg. I shvatila sam da je to opet isto ludilo koje smo imali s Černobiljem. Odmah sam se sjetila. Bilo je veoma slično. Kasnije smo i mi nekako razvili kolektivni imunitet ili smo se jednostavno navikli na tu misao. Naučili smo da živimo i s tim užasom. Ne znam šta nas sljedeće čeka ili kako ćemo se naviknuti da živimo s tim. Ali to iskustvo se mora savladati, a ne zaboraviti. Ono što se dogodilo u Černobilju, mislim, bilo je donekle korisno ljudima.