Priče o Marku Miljanovu: Legenda crnogorskog čojstva i junaštva

Marko Miljanov Popović, rođen 25. aprila 1833. godine u Medunu, predstavlja simbol čojstva i junaštva crnogorskog naroda. Njegova vojnika karijera započela je 1856. godine, kada je došao u Cetinje i postao perjanik knez Danilu. Opisivan je kao čovjek džinovskog tijela, iskrenog i poštenog lica, čija srčanost prkosi smrti.

Tokom avgusta 1876. godine, predvodio je crnogorsku vojsku u borbama na Fudini, gde je izazvao presudnu pobjedu nad turskim snagama u ratu za nezavisnost Crne Gore. Nakon ove pobjede, imenovan je za gradonačelnika Podgorice, a ratni izvještači ga hvale kao prvog junaka i najboljeg vojskovođu. Njemački naučnik Bernhard Švarc ga je nazvao 'najčeličnijim' od svih Crnogoraca, dok je Italijan Frančesko Kinigo pisao o njemu kao novom Garibaldi.

Međutim, njegova popularnost stvorila je sukob sa knjazom Nikolom, što je rezultiralo njegovim povlačenjem iz državnog veća i povratkom u rodni Medun. Tamo se, ponovo rodivši, posvetio književnom radu, iako je do svoje 50. godine bio nepismen. Njegovo najpoznatije djelo, 'Primjeri čojstva i junaštva', izazvalo je pozitivne reakcije u intelektualnim krugovima, a akademik Jovan Skerlić ga je smatrao jednim od 'najsvjetlijih pojava naše rase'.

Miljanov doprinos književnosti i dalje se cijeni, a mnogi ga smatraju nastavnikom dela Njegoša. Njegova čojstva i junaštva ostala su u legendama, a dva primjera posebno ističu njegovu veličinu. Prvi se odnosi na odbijenu ponudu austriijske diplomacije da postane vladar kvasidržave na granici Crne Gore i Albanije, uz obrazloženje da ne želi služiti Beču dok se ugrožavaju prava Srba u Bosni i Hercegovini.

Drugi primjer je vezan za veridbu Petra Karađorđevića sa crnogorskom Knjeginjom Zorkom, kada je Marko, kao slavnom junaku, poklonjena srebrena sablja. Knez Nikola nije odobrio ovaj gesta, a Marko je odbio da vrati sablju, izjavivši da je nikad nije ni dobio od njega.

U avgustu 1900. godine, Marko je zbog lošeg zdravlja putovao u Beč na pregled, gde mu je dijagnostikovan rak. Iako je bio svestan svoje sudbine, koristio je poslednje dane da umiri svoje prijatelje, govoreći da umire sretan jer će njegovi unuci čitati njegove knjige. Preminuo je 1901. godine u Herceg Novom, ostavljajući za sobom neizbrisiv trag u crnogorskoj kulturi.