Duško Trifunović: Pjesnik anonimnosti

Duško Trifunović sahranjen je, po vlastitoj želji, u Sremskim Karlovcima 2006. godine. Na nadgrobnoj ploči napisano je: „Prijatelji bivši i budući, pamtite me po pesmama mojim“. Ova rečenica je dio pjesme „Pristao sam, biću sve što hoće“, koju izvodi Bijelo dugme, a tekst je napisao Trifunović, dok muziku potpisuje Gordan Rađen. Pjesma je objavljena na albumu „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“ 1986. godine.

Ova melanholična pohvala anonimnosti podsjeća na stih iz Danteovog „Pakla“: „Ovaj jadni način održavaju tužne duše onih koji su živjeli bez sramote i bez hvale“. Ovi ignavi, koji se nijesu opredijelili ni za dobro ni za zlo, ostaju u predvorju pakla, osuđeni da trče za natpisom koji stalno mijenja pravac. Njihova najveća kazna nije bol, nego potpuna beznačajnost, jer ih svijet ne pamti i istorija ih ne bilježi.

Čak i pjesnik, koji pedantno katalogizuje grešnike, odbija da ih imenuje. Vergilijeva rečenica je nemilosrdna: „Ne raspravljajmo o njima – pogledaj i prođi“. Kod Šekspira takav epitaf nalazimo na grobu Timona Atinjanina: „Ovdje ležim ja, Timon, koji sam živ mrzio sve žive ljude; prođi i prokuni me koliko hoćeš, ali prođi i ne zastaj ovdje“. Motiv je sličan: prolaznik treba da produži dalje, bez zadržavanja. Razlog je obrnut; kod Dantea, bezimeni su prezreni jer nijesu imali hrabrosti da zauzmu stav, dok Timon prezire ljudski rod toliko da odbija čak i mrtav da bude predmet njegove radoznalosti.

Niče je volio figuru Timona upravo zato što je u njoj vidio radikalnu nezavisnost od „stada“. Prezir prema javnom priznanju za Ničea je znak snage; onaj ko zaista misli i stvara ne traži odobrenje mase. Bolje je, sugeriše ta perspektiva, biti sam protiv svih nego živjeti „bez hvale i bez sramote“. Ovdje se sudaraju dvije figure anonimnosti - jedna je kazna, druga odluka. Danteov čovjek bez hvale i sramote nije želio da se izloži sudu svijeta, dok je Timon svijet odbacio prije nego što bi svijet mogao odbaciti njega.

Niče je završio u radikalnom raskidu sa svijetom, ali ishod ostaje isti: prolaznik treba da prođe, ne zadržavajući se. Brisanje iz pamćenja prijeti da bude zajednička sudbina i kukavice i mizantropa, čak i usamljenika koji je imao hrabrosti da radikalno drugačije tumači svijet nadajući se novom čovjeku. Raskoljnikovu je najveća kazna da bude samo „vaška“ – pripadnik mase koja služi samo za reprodukciju i čije ime ne znači ništa. Njegov čin, lišen istorijskog smisla, ne razlikuje se na koncu od običnog zločina, doduše nesvakidašnjeg po motivu, i završava u Sibiru, među hiljadama drugih, gdje njegova sudbina postaje čisto ljudska, dovoljno česta da bude anonimna. Tu ne pomažu ni Bog ni pokajanje.

Duško Trifunović sahranjen je, po vlastitoj želji, u Sremskim Karlovcima 2006. godine. Na nadgrobnoj ploči napisano je: „Prijatelji bivši i budući, pamtite me po pesmama mojim“.