Zenon i iluzija kretanja

Ne sjećam se gdje sam i kako prvi put čuo za Zenona iz Eleje. Na um mi padaju Momo Dragićević i Džoni Štulić. Možda i Borhes. Ipak, Momo. Pričao je o strijeli koja stoji u letu svom ortaku koji je na partiji pokera izgubio novac koji je trebao potrošiti za kupovinu zimskih cipela. Mi smo u zgradi Filozofskog fakulteta. Vani pada težak snijeg. Željo Vidaković trpa novac u džep vijetnamke i sve zove u Zahumlje na piće.

Sad smo već vani. Koračamo. Momo objašnjava ortaku i tvrdi da se vrijeme sastoji od beskonačno mnogo sada trenutaka. U svakom sada nema kretanja, dakle nema ni kretanja uopšte. Ortak koji je ostao bez novca kaže: Ipak se kreće. Jutros mi je u džepu bilo 5 hiljada. Sad nema ni jedne! Smiju se. Imali su ljudi stalno nove i iznenađujuće perspektive. Brze. Eksplozivne. Oslobađajuće. Zato mi fale analogna vremena.

U ponedjeljak planiram da ljudima na jednom naučnom skupu nešto kažem o romanu u vrijeme algoritma. Tako sam dogurao do tog Zenona. Taj vam je živio u 5. vijeku prije nove ere. Do prošloga stoljeća u cjelini i cjelosti dogurao je s paradoksima koji dovode u pitanje naše shvatanje prostora, vremena i kretanja. Zenon je branio ideje svog učitelja Parmenida koji je tvrdio da je stvarnost jedna, nepromjenjiva i nepokretna. Promjene i kretanje su iluzija. To je suprotno zdravome razumu. Zato je Zenon da bi ljudima objasnio u čemu je štos koristio paradokse.

Umjesto da direktno tvrdi postavljao je misaone probleme koji poništavaju logiku. Najpoznatiji su Ahilej i kornjača, strijela koja stoji u letu i beskonačno dijeljenje puta. Svi ti paradoksi dokazuju da kretanje nije jednostavno kao što to mi mislimo. Prvi je logiku koristio kao oružje. Postavljao je pitanja o beskonačnosti. Začetnik je dijalektike. Zenon je ljude tjerao da sumnjaju u ono što je očigledno. Ko to danas radi? Algoritmi?

Pivljanke bi kazale: Naopako! Tamo gdje je Zenon koristio sumnju da proširi mišljenje, algoritmi je koriste da ga suze. Algoritam ne dovodi u sumnju očigledno. Algoritam ga učvršćuje. Nudi ono što već mislimo, ono što već imamo i ono što već volimo. Umjesto paradoksa - saglasnost. Umjesto napora - lakoća. Primjer - priča o Ahileju i kornjači. Zenon je tu priču ljudima ispričao da zastanu i razmisle kako je moguće da Ahilej nikada ne stigne kornjaču.

ChatGPT ljude tjera da nikad ne zastanu. Mi danas nemamo problem s iluzijom kretanja. Crna beštija naše epohe je iluzija razumijevanja. Kroz tekstove i informacije, kroz vijesti - čovjek koji čita se kreće brzo. I neće stići nigdje. Izgubio je sposobnost dubinskog čitanja. Izgubio je koncentraciju. Napravio je alate koji su ga promijenili. Ahilej bez kornjače je Ahilej bez štita.

Zenon je stvarao paradokse da bi usporio mišljenje. Digitalni alati ga ubrzavaju do tačke nestajanja. Sumnja je bila početak. Danas je smetnja. Ne čitamo da bi razumjeli svijet. Skrolujemo da bismo ga sustigli. Brzina po cijenu dubine. Tekstovi su danas portuni. Nekada su bili boravišta. Tvit je mikro esej. Thread je narativ. Video je priča. Sposobnost kritičkog mišljenja. Refleksija. Empatija. Sposobnost povezivanja ideja.

Što to bješe? Lično, najporazniji mi je digitalni rječnik emocija. Umjesto rečenice ljudi koriste znakove. Umjesto opisa - reakcije. Srce, lice koje se smije, lice koje plače... Čitati kao u stara vremena, s tekstom postojati zajedno u samoći. Fali mi taj oblik zajedništva. I neka mi ovog ovdje bez emotikona. Nije ovo priča za ljude kojima sve trebaš nacrtati.