Razarač 'Zagreb' i događaji u Boki kotorskoj 1941. godine

U aprilu 1941. godine, u danima brzog sloma Kraljevine Jugoslavije, u trenutku kada se raspadala davno zaljuljana država i sa njom vojni poredak, posebno se izdvojio čin dvojice pomorskih oficira koji su ostali dosljedni onome što su smatrali vojničkom čašću. U Boki Kotorskoj 17. aprila dogodilo se samouništenje razarača 'Zagreb', događaj koji je ušao u istoriju kao simbol krajnje odgovornosti prema službi, brodu i slobodi.

Na razaraču 'Zagreb' služili su oficiri Milan Spasić (rođen 1909. u Beogradu) i Sergej Mašera (rođen 1912. u Gorici). Obojica su bili školovani pomorski oficiri, ljudi formirani u strogoj hijerarhiji mornarice, gdje su uniforme i epolete nosile i obavezu i identitet, ali i osjećaj lične i profesionalne časti. Upravo u trenutku kada se ta struktura raspadala pred njihovim očima, ostali su vjerni onome što su smatrali svojom dužnošću.

U Boki je tih dana vladao haos tipičan za slom jedne vojske: naređenja su stizala kasno ili nikako, posade su se povlačile, a italijanske snage su se brzo približavale i preuzimale objekte gotovo bez otpora. U takvom raspadu komandnog sistema, odluke su često zavisile od pojedinaca, a ne od hijerarhije. Razarač 'Zagreb' bio je jedan od modernijih brodova jugoslovenske mornarice i njegova sudbina imala je i vojnu i simboličku težinu.

Spasić i Mašera odlučuju da spriječe njegovo preuzimanje: odbijaju evakuaciju i ostaju na brodu kako bi ga uništili. Međutim, 15. aprila, nakon sloma i demoralizacije vojske Kraljevine Jugoslavije, zatraženo je primirje, a posadama brodova u Boki kotorskoj naređeno je da ne otvaraju vatru na osovinske snage te da brodove i opremu predaju bez uništavanja. Veći dio mornara je potom iskrcan na kopno.

Dana 17. aprila u Boku su ušle italijanske snage, a posadi broda naređeno je da ga napuste. Spasić i Mašera imali su, međutim, drugačiji plan. Aktivirali su eksploziv u skladištu municije, nakon čega je pramac razoren, a brod teško oštećen je potonuo. Time je onemogućeno njegovo korišćenje u italijanskoj floti. Detalji njihovih posljednjih trenutaka ostaju djelimično nejasni. Ne postoji pouzdano dokumentovan završni razgovor ili citat, iako se često prenosi parafraza o tome da brod ne smije pasti neprijatelju u ruke.

Istoričari uglavnom smatraju da je to kasnija interpretacija, a ne autentičan zapis. U takvom kontekstu, odluka da ostanu na brodu tumači se različito — kao unaprijed promišljen čin ili kao trenutna reakcija u haotičnoj situaciji neposredno prije eksplozije. Ono što ostaje nesporno jeste da su svjesno prihvatili rizik koji je vodio u sigurnu smrt.

Tijelo Sergeja Mašere nikada nije pronađeno, za razliku od Milana Spasića, ali je uprkos tome 19. aprila 1941. simbolično sahranjen na mornaričkom groblju u Savini, kod Herceg Novog. Na posljednjem ispraćaju okupio se veliki broj građana, a prisutni su bili i pripadnici italijanske vojske, koji su, očigledno impresionirani njihovim činom, odali počast stradalima. Nekoliko dana kasnije, 24. aprila, u moru je pronađen samo dio Mašerinog tijela.

Njihov čin je nakon rata dobio različita tumačenja, ali je vremenom ušao u mornaričku tradiciju kao primjer krajnje profesionalne odgovornosti i vjernosti službi. Godine 1973. ukazom Josipa Broza Tita obojica su posthumno proglašeni narodnim herojima SFRJ.