Emilo Labudović: Siva bronza na dušu nalekla

Grom nebeski snuje ispod vjeđa, a mračna zmajska legla se sijeku pogledom mača, što bi rekao Srđa Zlopogled. U srcu, gnjězdo lasta, nebo plavo, trag orlovog leta i sjetna sjenka na dječaka, dok žari osmijeh miholjskog ljeta.

Vuk samotnjak osluškuje, slutnji smrt javku od Paštrika, dok se ručja nagrće preko kamena kućnoga mednjika. On nije mrtav, samo bronzan sanja, dok crni oblak nad Metohijom lebdi, a sa neba se čuje plač roda, lerek zvona sa Patrijaršije.

Vječnost se sipi, a godine kapaju, dan za danom u đerdan se slažu. On, spreman da opet pogine, zida sebe u bronzanu stražu.