Magbet, Tramp, Putin, Vučić… Ima li razlike?

Moć nije poražena, već naslijeđena, bez pravog iskupljenja ili promjene, što pojačava spoznaju o iluziji kontrole i trajnoj traumi tiranije. 'Potlačena zemljo, moja zemljo', pjeva južnokorejski tenor SeokJong Baek, čuvenu Verdijevu ariju 'Patria oppressa' iz opere 'Macbeth', i dok se velelepnom salom zgrade Minhenske opere razliježu višeminutne ovacije, pitam se da li među 2.200 posjetilaca performansa ima još neko osim nas dvoje, ko plače?! Neki Rus, Izraelac, Mađar, Srbin. Jer samo takvi, sa skorašnjim iskustvom diktature, autokratije i tiranije, mogu 'saosjećati' sa Šekspirovom Škotskom, kojom krvoločni kralj Magbet prosipa strahovladu, toliko da se ne smije i plakati. Čak ni za ubijenim sinom.

Čudesni Kušejev performans, u kome se prepliću muzika, pjevanje i teatar, pokazuje kako danas, 400 godina nakon Šekspirovog Magbeta, treba čitati ovo remek-djelo. Za Šekspira se tragična priča završava hepiendom, dok je kod Kušeja stvar obrnuta. Na kraju, kako bilježi njemačka kritika, i Kušejev Makdaf sa vojskom oslobađa Škotsku, ali to je više antiklimaks nego herojski vrhunac, sa snažnom i ovovremenom porukom da se nasilje ciklično smjenjuje i reprodukuje.

Dok gledam scenu, na kojoj po podu leži more bijelih lobanja, zamišljam Gazu, ili Mariupolj, vidim hiljade ubijenih, ranjenih, prognanih, smrt i kataklizmu, u igri moćnih oko prestola. Vizuelni ili pozorišni efekti Kušejevog Magbeta ne samo da vas očaraju, već vas i zamisle. Kušejev Magbet nije neki poludjeli škotski kralj iz 16. vijeka, već personifikacija današnjih autokrata i nasilnika, koji ubijaju i pokoravaju sopstvene građane.

Srušene bolnice u Gazi, priče nesrećnih ljudi koji su ostali bez najbližih, 110 djece poginule u školi na jugu Irana, usmrćeni kritičari i opozicionari tiranina Vladimira... I ne mora samo da se prosipa krv. Tiranija je i Vučićevo nasilje nad studentima, rektorom, univerzitetom, nad društvom i građanima.

Još jedna provokacija Kušeja i moderno tumačenje Šekspira ogleda se u jako bitnom detalju: umjesto originalnih vještica, austrijsko-slovenački režiser na scenu uvodi djecu. Kako bilježi kritika, dječije vještice simbolizuju nevinost koja zaposijeda i uništava Magbeta, vodeći ga kroz proročanstva i ludilo. Ova interpretacija odražava i Trampov stil vlasti: nikad ne pokaži slabost, nikad ne priznaj grešku, a emocije i narativi se koriste kao sredstvo moći.

Kušejev završetak Magbeta fundamentalno odudara od originalnog Šekspirovog teksta, gdje pobjeda Makdafa i Malkolma donosi katarzu, dok Kušej pretvara finale u pustoš bez vizije. Ova promjena naglašava pesimističku poruku o iluziji moći i nasljeđu traume, rušeći Šekspirovu nadu u pravdu i slobodu. I dok se zavjesa polako spušta nakon dvanaestominutnih ovacija, u emocijama ipak prevladava zadovoljstvo zbog snage kreativnog čina i ljepote istinske umjetnosti.