Sjećanje na Luduika Lazara Zamenhofa, izumitelja esperanta

Na današnji dan, 14. aprila 1917. godine, umro je poljski ljekar Ludvik Lazar Zamenhof, izumitelj vještačkog jezika esperanto. Pod pseudonimom Dr Esperanto, izdao je 1887. godine udžbenik novostvorenog jezika. Naziv „esperanto“ potiče od pseudonima pod kojim je „Prva knjiga esperanta“ objavljena: Doktor Esperanto — neko ko se nada da će ovaj jezik postati međunarodni (pomoćni) jezik svih ljudi.

Danas je esperanto u upotrebi u raznim sferama života, uključujući putovanja, dopisivanje, kulturnu razmjenu, kao i u književnosti, i u nekim školama se uči fakultativno. Cilj esperanta nije zamjenjivanje postojećih jezika, već njihovo dopunjavanje. Govorna zajednica esperanta postoji već više od stotinu godina, a čine je brojni govornici i simpatizeri okupljeni u hiljadama klubova, grupa, udruženja, strukovnih i nacionalnih saveza na svim kontinentima.

U svijetu postoje hiljade jezika i ljudi koji se međusobno slabo ili teško sporazumijevaju. Esperanto se zalaže za zadržavanje tih jezika, uz određivanje jednog zajedničkog koji će ih sve povezivati. Ljudi bi, osim svog maternjeg jezika, mogli govoriti i esperanto (kao prvi strani jezik). Moguće je da je esperanto u ovoj ulozi bolje rješenje od engleskog, kineskog ili bilo kog drugog nacionalnog jezika, imajući u vidu da je etnički neutralan, a da je lagan za učenje.

Esperanto nije potekao od jedne velesile ili jednog naroda koji bi svoj jezik nametali drugim narodima. On je planski pravljen, a ne stihijski poput nacionalnih jezika, te je neophodno znatno manje vremena da se nauči. Osnovna komunikacija se u njemu postiže još brže. Time učenje stranih jezika ne postaje povlastica bogatih i učenih, nego je dostupno svima. Isto tako se štede ogromna sredstva neophodna za učenje jezika.

Esperantisti, osim ovih ideja, nude svijetu gotov proizvod za tu namjenu, međunarodni jezik esperanto, koji je već dugo u upotrebi. Korišćenje esperanta u međunarodnom komuniciranju malim jezicima pruža veću zaštitu i stvara povoljnije uslove za njihovo održanje i razvoj, nego što im pruža realnost u kojoj dominira jedan ili nekoliko velikih jezika. Jezička struktura esperanta podržava prirodni tok ljudskog razmišljanja i logičniji je od spontanih (nacionalnih) jezika.

Veoma produktivan način tvorbe riječi garantovao je još u početnom stadijumu razvoja jezika iznijansirane mogućnosti izražavanja, što je još u ranim stadijumima učenja motivisalo učenike da napreduju u učenju. Tako je sama zainteresovanost brzo omogućavala sticanje znanja – neuporedivo prije nego kod učenja nacionalnih jezika. Uopšteno rečeno, mjeseci učenja ovog jezika odgovarali su godinama učenja nacionalnih jezika.