Promocija knjige Dragana Popadića „Odsjaji Kurana“ u Donjoj Lastvi

U Domu kulture Josip Marković u Donjoj Lastvi održana je promocija knjige Dragana Popadića „Odsjaji Kurana“. Na ovom događaju govorili su različiti učesnici, među kojima su bili Sabrija Vulić, Adrijan Vuksanović i Fuad efendija Čekić. Svi su se složili da je riječ o djelu koje nadilazi uobičajene okvire i otvara prostor za dijalog, estetiku i duhovnost.

Sabrija Vulić i Adrijan Vuksanović su već na početku istakli element iznenađenja i značaj susreta različitih tradicija. Kako su naglasili, knjiga je došla „kao iznenađenje“, ali i kao „veliko zadovoljstvo“, posebno zbog šire ideje povezivanja zajednica i kultura. Vulić je naglasio: „Možemo da radimo zajedno i treba da radimo zajedno“, čime je promociju podigao na nivo međusobnog razumijevanja.

Govoreći o autoru, Adrijan Vuksanović je istakao njegovu autentičnost i hrabrost da se bavi temom koja se često posmatra kroz uske okvire identiteta: „Vidite kako je to često isticano kao zanimljivost da je Dragan Popadić napisao knjigu o Kuranu… opet ova knjiga je označena kao jedna vrsta iznenađenja.“ Ta činjenica otvara dodatna pitanja o vjeri, identitetu i iskrenosti, a Vulić je dodao: „Ako Dragan Popadić kaže da je neko ko ne vjeruje, to treba da postavi pitanje svima onima koji kažu da vjeruju.“

Ova misao uvodi dublju refleksiju o autentičnosti vjere u savremenom društvu, gdje se često, kako se kaže, susrećemo sa „površnošću i viškom emocionalnosti“. S druge strane, efendija Čekić je pristupio knjizi iz teološko-estetske perspektive, naglašavajući da autor ne mijenja suštinu kur’anske poruke, već njen izraz približava čitaocu: „On nijednog momenta nije promijenio teološke stavove, ono što Kur’an govori.“

Vrijednost knjige se ogleda u pokušaju da se sveti tekst prenese kroz poetski i doživljajni jezik: „On je pokušao da opjeva kur’anski tekst na način koji je bliži mentalitetu našeg čovjeka.“ Čekić posebno ističe razliku između pukog tumačenja i doživljaja: „Doživljaj svetog teksta je moguć samo kada se on uči i doživljava u njegovom stilu.“ U tom smislu, Popadićevo djelo vidi kao most između značenja i osjećaja, između teologije i poezije.

Na kraju, i sam autor je govorio o ličnom odnosu prema Kur’anu, koji nije prvenstveno teološki, već estetski i egzistencijalni: „Mene je Kur’anu privukla poetika, poetske slike, divne riječi, zadivljujući stih. Kuranu me je privukao i poslanik Muhamed koji je objavio čudesnu knjigu. Bistar, pošten, hrabar, ali nepismen. On nije mogao napisati to. To on nije ni tvrdio. On je rekao jasno i glasno da nije autor, nego da je ajete primio od Allaha.”

U Kuranu se jasno kaže da će njegov ujak, Ebu Leheb, do kraja života biti protiv Islama i da će završiti u Džehenu. Autor se posebno zadržava na izazovu koji Kur’an upućuje čovječanstvu: “Kad bi se svi ljudi i džinji udružili da sačine jedan ovakav Kuran, oni takav, kao što je on, ne bi sačinili.” Popadićevo djelo oblikuje se kao zajednička potraga za smislom, gdje se Kur’an ne posmatra samo kao religijski tekst, već i kao izvor poetike, inspiracije i univerzalnih pitanja o čovjeku i vjeri.