Fedor Vrtačnik: Dirigent koji stvara magiju uz Zdravka Čolića

Kada se svjetla priguše i hiljade ljudi u dahu iščekuju prve taktove onoga što nazivamo "najvećim spektaklom na Balkanu", u samom centru te emocionalne oluje stoji čovjek koji tišinu pretvara u simfoniju. Fedor Vrtačnik nije samo dirigent. On je arhitekta zvuka koji je u svojoj karijeri stajao rame uz rame sa svjetskim muzičkim veličinama. Ipak, sarajevski susret sa Zdravkom Čolićem bio je poseban izazov – spojiti preciznost akademske muzike sa eruptivnom energijom pop ikone.

Dok su mediji pisali o atmosferi i emocijama, mi smo odlučili da zavirimo iza zavjese, u one sate provedene na tonskim probama gdje se svaki gudački potez i svaka Zdravkova improvizacija bruse do savršenstva. Razgovaramo o tome kako se stvara magija koja se ne čuje samo ušima, već osjeća cijelim bićem.

Antena M: Sarađivali ste sa svjetskim imenima, ali Čolićev vokalni raspon i energija su specifični. Kako ste balansirali moć simfonijskog orkestra da ne "uguši" intimu njegovih balada, a da istovremeno pruži onaj stadionski zamah pjesmama poput "Glavo luda"?

Fedor Vrtačnik: Kod Zdravka je ključ bilo pažljivo slušanje i praćenje njegovog fraziranja i dinamike. Za balade poput „Ti si mi u krvi“, orkestar je morao da diše gotovo kao kamerni ansambl, dajući prostor njegovom vokalu da dominira emocionalno. S druge strane, pjesme poput „Glavo luda“ zahtijevaju punu snagu sekcija, ali uz preciznu kontrolu akustike, tako da energija orkestra ne nadjača detalje njegovog izraza. Moj cilj je uvijek bio da stvorim most između intime i spektakla, koristeći artikulaciju gudača i dinamiku duvača da pojačaju emociju, a da pritom ne uguše vokal.

Antena M: Publika vidi gotov proizvod, ali nas zanima proces. Na kojim segmentima aranžmana je Zdravko bio najzahtjevniji tokom tonskih proba?

Fedor Vrtačnik: Najzahtjevniji trenuci su uvijek prelazi između tihih i jakih djelova, naročito kod pjesama koje prelaze iz baladnog raspoloženja u refrene pune energije. Često je insistirao na savršenom tempu i fraziranju, tražeći da orkestar „diše“ sa njegovim glasom i da ni jedan instrument ne dominira neprimjereno. Posebna pažnja je bila posvećena ritmu duvača i legatu gudača, jer su te sekcije morale da prenesu emociju, ali i da ostave prostora njegovoj vokalnoj ekspresiji. Zdravko je vrlo precizan u svojim zahtjevima, ali i fleksibilan kada osjeti da orkestar prirodno prati njegovu energiju.

Antena M: Postoji li neka pjesma koju ste morali "rasklopiti" i ponovo sastaviti da bi zvučala dostojno sarajevske publike?

Fedor Vrtačnik: „Pjesmo moja“, „Jedna zima sa Kristinom“, „Pusti, pusti modu“ i „Glavo luda“ su pjesme na kojima sam morao uložiti najviše aranžmanskog rada. Originalni studio aranžmani su tada bili pripremljeni za long play ploču — u studiju je svaka dionica imala svoje mjesto i savršeni balans, ali na koncertu pred publikom u velikoj dvorani stvari su potpuno drugačije. Za sarajevski koncert morao sam dodati slojeve orkestralne boje kako bi emotivni vrhunac pjesme došao do izražaja, a da pritom ne izgubim autentičnost i prepoznatljivost originalne verzije. To je značilo da sam neke djelove pjesama „rasklopio“ — preuredio dinamiku, artikulaciju i fraziranje gudača, duvača i ritam sekcije. Zatim sam pažljivo sastavio sve sekcije, testirao prelaze i crescendo-e, sve dok orkestar nije savršeno pratio Zdravka, pružajući i intimnost balada i veličanstvenost energičnih hitova. Proces je bio zahtjevan i zahtijevao je strpljenje, ali kada sam vidio da sve funkcioniše, pjesme su dobile potpuno novu dimenziju na sceni — zvučale su i poznato i osvježeno, a publika je mogla da doživi svaku emociju u punoj snazi.

Antena M: Dirigent je most između pjevača i pedeset muzičara na sceni. Kako ste na probama kontrolisali disciplinu orkestra sa Zdravkovom poznatom tendencijom ka improvizaciji i komunikaciji sa publikom u trenutku?

Fedor Vrtačnik: Zdravko voli da improvizuje i komunicira sa publikom u realnom vremenu, što stvara dodatni izazov. Na probama smo mnogo radili na vizuelnoj i auditivnoj koordinaciji: ja kao dirigent sam postavljao jasne vizuelne signale za prelaze, dok orkestar prati moje gestove. Ključ je bio u predviđanju trenutaka improvizacije i slobode pjevača, tako da orkestar može da reaguje trenutak po trenutak, ali da se i dalje zadrži preciznost i ritmička sigurnost.

Antena M: Neke od Čolićevih pjesama stare su nekoliko decenija i imaju kultni status. Kojoj pjesmi je bilo najteže udahnuti "akademski" život, a da pritom ne izgubi onu izvornost?

Fedor Vrtačnik: „Pjesmo moja“ je pesma koja mi je zahtijevala najviše pažnje. Svaka gudačka dionica, svaki duvački ulaz morao je da bude precizan, ali i emotivno živ. Moj cilj je bio da pjesma zadrži originalnu nježnost i intimnost, a da istovremeno dobije akademsku dimenziju — sa sofisticiranim aranžmanom i bogatijim orkestralnim zvukom. Bilo je potrebno mnogo puta „proći“ kroz sve dionice, testirati različite dinamike i fraziranja, dok orkestar i Zdravkov glas nijesu postigli savršen sklad. Uz to sam dodao i jedan novi instrumentalni dio, a u nekim djelovima harmonije su progresivno mijenjane kako bi pjesma dobila dodatnu dubinu, a da pritom ne izgubi prepoznatljivu melodijsku i emotivnu liniju. Taj balans između originalne emocije i orkestralne sofisticiranosti bio je pravi izazov, ali kada smo konačno postigli sklad, pjesma je dobila potpuno novu dimenziju na sceni.

Antena M: Vi ste tokom koncerta okrenuti leđima publici, ali ste direktno ispred Zdravka. Šta ste u njegovom pogledu ili gestikulaciji tokom nastupa u Sarajevu vidjeli, a što kamera nije uspjela zabilježiti – u kojim trenucima ste osjetili najveću "pukotinu" čiste emocije?

Fedor Vrtačnik: Najintenzivniji trenuci bili su tokom balada, kada bi Zdravko zatvorio oči i potpuno se predavao emocijama pjesme. „Kuća puna naroda“ je primjer, gdje je publika u tišini pratila svaki detalj. U tim momentima sam mogao da vidim kako se povezuje sa orkestrom kao produžetkom svog glasa, kako svaki gest dirigenta utiče na njegovu interpretaciju, i kako se prepušta energiji prostora i publike. Kamera možda nije mogla da zabiljleži nijanse u pogledu ili mikro-gestikulaciju, ali mi smo kao muzici osjećali svaku pukotinu u emociji.

Antena M: Često se kaže da se koncert dobija ili gubi na tonskoj probi. Možete li nam otkriti jedan specifičan tehnički detalj (možda oko gudačke dionice ili duvača) koji ste "brusili" do posljednje sekunde u Sarajevu jer niste bili zadovoljni kako komunicira sa prostorom?

Fedor Vrtačnik: Pa, recimo pjesma „Vala, vrijeme je…“ Dosta je kompleksan 7/8 aranžman, i želio sam, a i Zdravko, da dočaramo makedonski ritam i atmosferu modernog etno zvuka. Posebno sam radio na gudačkim sekcijama — prelazima između mekih i snažnih djelova — kako bi svaki ton disao i bio emotivno povezan sa pjevačem. Jednu solo dionicu na klaviru smo „brusili“ do posljednje sekunde, testirajući svaki akord i dinamiku, sve dok orkestar nije savršeno komunicirao sa prostorom i sa Zdravkovim glasom. Čak i minimalne prilagodbe u poziciji muzičara bile su bitne da bismo dobili savršen balans zvuka i ritma. Tek kada smo postigli tu preciznost, pjesma je zaista „živejla“ u prostoru i publika je mogla da osjeti i makedonski ritam i emotivnu snagu aranžmana.

Antena M: Nakon što se svjetla ugase i instrumenti spakuju, šta je Fedor Vrtačnik naučio o pop muzici od Zdravka Čolića, a što on, kao apsolutni profesionalac, možda nije znao o orkestru prije nego što je stao ispred Vas?

Fedor Vrtačnik: Pop muzika je, u suštini, orkestralno vođena emocija. Naučio sam koliko je važno fleksibilno reagovati, kako orkestar može biti produžetak pjevača, a ne samo pratnja. Vidio sam da pop koncert može biti precizan i tehnički složen, a istovremeno emotivno oslobađajući. Naučio sam i koliko su detalji fraziranja, dinamike i ritma ključni za prenošenje emocije masovnoj publici.

Antena M: Kada se ugase analitički radari dirigenta i kada prestanete razmišljati o tempu i aranžmanu – koja Zdravkova pjesma u Vašem srcu izaziva najveći nemir, a u kojoj ste, posmatrajući ga iz neposredne blizine, osjetili da se i sam Čolić najviše emotivno 'lomi' i predaje publici?

Fedor Vrtačnik: Sigurno „Rijeka suza“. Fantastičan tekst Duška Trifunovića i divna melodija Gorana Bregovića nose toliko delikatnosti i intimnosti fraza. Kada Zdravko predaje svaki detalj publici, njegovo pjevanje postaje gotovo fizičko oslobađanje. U tim trenucima orkestar ga prati u potpunom zajedništvu. To su trenuci kada svi na bini i u publici dišu istim ritmom i emocijom, i kada zaboravljam sve analitičke misli o tempu i aranžmanu — ostaje samo čista emocija i muzika koja se dijeli sa svima.