Branko Miljković: Uzalud je budim

Branko Miljković u svojoj poeziji ističe emocije i prolaznost života kroz stihove koji govore o sunčanju, ljubavi i neuhvatljivim stvarima. "Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama, zbog neba razapetog između prstiju, budim je zbog riječi koje peku grlo, volim je ušima," kaže Miljković. Njegovi stihovi vode do razmišljanja o svijetu i ljudima koji prolaze ulicom bez čela i imena, o anonimnim riječima trgova i manufakturnim pejzažima javnih parkova.

On naglašava vezu s planetom koju možda čeka sudbina mne u raskrvarenim nebesima. "Moja ljubav puna drugih je deo zore, budim je zbog zore, zbog ljubavi, zbog sebe, zbog drugih," ističe pjesnik. Iako se čini da je uzalud buditi, on vjeruje da ljubav i zora donose novu nadu.

"Budim je uzalud, jer će se probuditi drugačija i nova," dodaje Miljković, izražavajući duboku misao o promjenama koje donosi vrijeme. Njegova poezija poziva na introspekciju i razmišljanje o identitetu i prolaznosti, te ostavlja snažan utisak na čitaoca.