Sjećanje na književnicu Isidoru Sekulić: Nestajanje i propadanje sačuvano riječima

Isidora Sekulić, koja je preminula 5. aprila 1958. godine, bila je najumljivija i najobrazovanija srpska književnica. Njene riječi: 'Čitavo moje delo je šaka šodera bačena u velike rupe naše nekulture' najbolje oslikavaju njen stav prema društvu. Kao prva žena akademik kod Srba, obogatila je srpsku književnost esejima, kritikama, novinama, putopisima i pričama.

Iako je govorila više stranih jezika i poznavala razne kulture, često je bila osporavana. U književnost je ušla kao već formiran i zreo pisac, unoseći misaonost. Smatrana je najkultivisanijom srpskom književnicom i hrabro je isticala svoju ljubav prema crkvenim praznicima u vrijeme kada su mnogi književnici izbjegavali govoriti o religiji.

Jednom je izjavila: 'Ne volim tuđ nos gde mu nije mesto, ne vidim smisao, a vidim odvratnost da čovek pred grobom žuri da još poslednji put nahrani jezik ogovaranjima i indiskretnostima.' Isidora je voljela putovati, pri čemu se nije zadovoljavala običnim turističkim posjetama; interesovala se za kulturu, umjetnost, jezik i način života ljudi među kojima je boravila. Njena 'Pisma iz Norveške' smatraju se jednim od najboljih djela, ističući borbu ljudi na sjeveru sa prirodom.

Jedno od njenih najznačajnijih djela je 'Saputnici', za koje je Jovan Dučić rekao da je jedno od najboljih u evropskoj i srpskoj književnosti. U ovom djelu Isidora opisuje djevojčicu u buretu, što se može tumačiti kao odraz njenog djetinjstva i usamljenosti koja ju je pratila cijeli život. Kritičari su naglašavali da se ne treba poistovjećivati djevojčicu iz bureta sa autoricom, ali su uočavali sličnosti u njihovom posmatranju svijeta.

Veoma rano je ostala bez majke i brata, što je ostavilo trag na njenom biću i djelima. U dirljivoj noveli 'Gospa Nola' iz 'Kronika palanačkog groblja', ona se bavi temama prolaznosti i uzaludnosti. Gospa Nola, snažna i izuzetna ličnost, bila je poznata po svojoj ozbiljnosti i skromnosti, a svoj život je posvetila odgajanju tuđe djece.

Kritičari su isticali da je za stvaranje lika kao što je Gospa Nola pisac morao posjedovati snagu velikog umjetnika, što je Isidora nesumnjivo imala. Njena djela 'Đakon Bogorodičine crkve' i 'Njegošu knjiga duboke odanosti' su takođe značajna. Kada je izašao prvi tom knjige o Njegošu, tadašnji političar Đilas napao je Isidoru, što je dovelo do toga da je ona, umorna i bolesna, spalila drugi tom.

Iako je prolazila kroz mnogo toga, mladi umjetnici su je obožavali i dolazili kod nje. U njenoj kući na Topčideru, svake srijede su se okupljali ljudi da razgovaraju o književnosti i umjetnosti. Ipak, jednom prilikom je izjavila da nije bila srećna i da se s tim pomirila. Isidora Sekulić je pisala eseje o mnogim problemima, a neki od njih nose nazive 'Problem zemlje' ili 'Problem izuzetne ličnosti', gdje se bavila velikim pitanjima umjetnosti i nauke.

Ona je imala vukovski odnos prema jeziku, smatrajući da je autentični jezik onaj kojim narod govori i stvara, i smatrala je da je jezik kulturna smotra jednog naroda.