Glisando sna Gorana Bjelanovića nominovan za nagradu Short Cinema Awards u Njujorku

Poznati crnogorski reditelj Goran Bjelanović, Veličanin sa višegodišnjom adresom u Baru, nominovan je za nagradu „Short Cinema Awarads“ koja će biti dodijeljena 12. aprila u Njujorku.

RB/BI: Povod za intervju je izvanredan. Nominovani ste za nagradu „Short Cinema Award“ u Njujorku. Na koji način ste se kandidovali i sa kojim ostvarenjem?

Bjelanović: Kandidovao sam se sa scenarijom za kratkometražni igrani film „Glisando sna“ u kojem je sublimirano moje životno iskustvo i moja filozofija – da svačiji život fijukne kao glisando sna. S tim u vezi, želim da ispričam anegdotu. Kada su starog Veličanina, koji je imao preko sto godina, pitali kako mu je prošao život i kako će otići sa ovog svijeta, odgovorio je: „Sine, k’o da sam juče ušao na jedna vrata, a sada ću na druga da izađem“. Budući da i ja imam popiličan broj godina (šezdeset pet) sve mi je jasnija ta anegdota i da je, nažalost, ljudska prolaznost je neminovna. Nije samo riječ o tome, scenario je mnogo slojevitiji. Rekao bih da je moja dramaturgija najbliža dramaturgijama Tarkovskog, Antonionija i Beletara. Tarkovskog, koji tretira odsustvo duhovnosti, Antonioni, emocionalnu prazninu, a Beletar, egzistencijalnu prazninu do apokaliptičnih razmjera. U filmovima ova tri velikana junak nije akter, nije onaj koji mijenja stvarnost i koji utiče na događaje, već je samo svjedok koji trpi stanje svijeta koji se raspada. Nažalost, ja sam prisustvovao prvo raspadu Jugoslavije, a onda raspadu sistema vrijednosti i, kao što kaže Čehov: „Ne možete govoriti o stvarima izvan svog iskustva“, pa se bojim da je život odredio puteve moje dramaturgije.

RB/BI: Šta tačno ovo takmičenje podrazumijeva, kakav je bio put do ovog, posljednjeg u nizu, velikog uspjeha?

Bjelanović: Što se uspjeha tiče, on je iznenadio i mene. Američka filmska škola je poznata po tome što cijeni takozvanu „linearnu“ dramaturgiju, koja podrazumijeva protagonistu koji aktivno djeluje na stvarnost, mijenja je i sam se transformiše u odnosu na okolnosti. Kod mene je to mnogo slojevitije, dublje, sporije je, nema onu „kuku“ (engl. „hook“), jer znate da u američkom akcionom filmu do drugog minuta neko mora da pogine. Ono što je „Short Cinema Awards“ prepoznao kvalitet, samo govori o tome da je kvalitetan festival. Ipak, iznenađen sam, jer je ovo što radim prije srednjeevropska filmska škola, nego američka. Kako sam uspio? Tako što sam prvo pokušao da dobijem sredstva od Filmskog fonda Crne Gore. Komisija koja je odlučivala o raspodjeli sredstava je našla da film ne zadovoljava estetske kriterijume. Nikada nisam pitao ko su bili članovi komisije, ne sumnjam u njihov moralni kredibilitet, ali sam morao da provjerim u inostranstvu da li, zaista, i ostali misle kao kod nas. Očigledno je da ne misle, da moj rad više cijene, a ja bih iskreno volio da ovo jednog dana bude crnogorski film. Ako i ne bude, ne ljutim se.

RB/BI: Vi ste, u svakom slučaju, stigli do Njujorka.

Bjelanović: Ako budem morao da radim u Holivudu, ja hoću, kad već moram. Nikakav problem.

RB/BI: Iz kojih zemalja su prijavljeni učesnici?

Bjelanović: Iz čitavog svijeta, sa svih kontinenata. U pitanju je konkurencija koja se mjeri hiljadama prijava. Nominovan sam, da li ću dobiti nagradu i biti prvi ili ono što kažu Crnogorci „ja do njega“, vidjećemo. U svakom slučaju, ovo mi je dovoljna satisfakcija.

RB/BI: Šta za Vas, kao reditelja sa respektabilnom karijerom, višedecenijskim iskustvom i brojnim nagradama znači učešće na ovom takmičenju?

Bjelanović: Zamislite da Vi i ja prošetamo ulicama Njujorka i prođemo pored zgrade u kojoj se dešava važan kulturni događaj – to bi nam značilo. Ako uđemo tamo, kao posmatrači, bili bi posebno privilegovani. A, ako smo učesnici, onda je to posebno dostignuće jer, ipak je Njujork krov svijeta. Vjerovatno njihovi kriterijumi nijesu dovoljno oštri kao kod nas, očigledno su manje zahtjevni, ali, u svakom slučaju, itekako mi znači. Iako se nominaciji nisam nadao, očigledno da je u pitanju festival koji ima vrlo edukovan žiri koji se ne vodi klišeom, nego poštuje različite dramaturške rukopise, zna da ih vrednuje i uvrsti tamo gdje pripadaju. Prije rezultata, dobio sam link sa odobrenjem da „skinem“ njihov logo (lovorov vijenac) koji mogu da koristim u kontaktu sa producentima. Sve su to privilegije koje svjedoče da učešće na ovom nadmetanju povećava industrijsku vidljivost u filmskom svijetu. Koliko daleko i koliko duboko, vidjećemo. Do jutros nisam ni znao da ću biti bogatiji za jednu nominaciju, a i moja porodica, moja Velika, a Crna Gora – vidjećemo.

RB/BI: Možete li nam otkriti planove za naredni period, poznati ste i po tome što ste uvijek inicijator zanimljivih projekata?

Bjelanović: Jedno vrijeme sam mislio da je dovoljno da se posjeduje kvalitet i da ću u nekom momentu dobiti satisfakciju u zemlji koju toliko volim, u kojoj počivaju kosti mojih predaka, a i već sam odredio da ću vječno prebivati u mojoj Velici. Vrijeme je prolazilo… Zaista nemam nikakav odnos otpora prema sistemu, ali je situacija u Crnoj Gori takva da sam došao na ideju da „iselim“ svoju umjetnost na Zapad, pa će mi tako engleski izdavač „Pegasus Publishers“ prvi objaviti roman „Ljubavno nebo za starce“. Nakon toga sam u obavezi da šest do 12 mjeseci čekam, jer ga zbog ekskluzivnosti, ne mogu odmah objaviti na našem jeziku. Za to djelo je zainteresovan i jedan francuski izdavač… Moj scenario za dugometražni igrani film sam poslao na dva značajna inostrana festivala. Šta će sa njim biti, ne znam, ali me, možda, iznenade kao što me iznenadio „Glisando sna“.