Čurović u "Zlatnom opanku" oživio Mojkovačku bitku

Čitanje monodrame „Mojkovčka bitka – priča mog prađeda“, autora, producenta i izvođača Slaivše Čurovića, održano je sinoć u beogradskoj kafani „Zlatni opanak“, pred pedesetak prijatelja iz svijeta kulture i javnog života. U intimnoj atmosferi, bez scenarske pompe, riječ je nosila cijelu težinu priče.

Monodrama je inspirisana ratnim iskustvom Novaka Ashanina, prađede Čurovića i jednog od junaka Mojkovačke bitke. Kroz njegovo svjedočanstvo oživljava se epopeja crnogorske vojske koja je čuvala odstupljenje srpskoj vojsci, ali i manje poznata strana te bitke – sudbina konkretnih ljudi, njihovih porodica i zavjeta. Poseban akcenat dat je činjenici da je značajan broj stradalih pripadao plemenu Uskoci, kojem je pripadao i Ashanin.

Na kraju čitanja, Čurović je odao poštu pedesetoriici stradalih Uskoka poginulih u Mojkovačkoj bici, što je čitavom događaju dalo ton tihog pomena, a ne samo umjetničkog izraza. Ovo čitanje nije bilo tek uvod u buduću predstavu. Bilo je to, prije svega, svjedočanstvo.

Kroz živu riječ i snažnu interpretaciju, pred prisutnima su se otvarale slike sa mojkovačkog fronta – borbe, žrtve i tišine između juriša. Ali i ono što istorija često prećuti: ljubav, strah, stid i nada običnih ljudi koji su u vrtlogu rata postajali heroji. Unutrašnja dramatska struktura smjenjuje ratne scene i lirske momente, gradeći snažan kontrast koji podsjeća da je i u najtežim vremenima najveća borba – ostati čovjek.

Snagu cijele priče sabira jedna rečenica koja je odjeknula među prisutnima: „Ne valja čovjek da umre onog dana kad ga spuste u grob, nego valja i posle smrti da ostane čovjek…“ Nakon čitanja, Čurović je kazao da je ova monodrama, prije svega, lični dug i pokušaj da se sačuva sjećanje: „Morao sam da odužim dug svom prađedi, junaku Novaku Ashaninu. S obzirom na to da nije imao muške djece, mi smo jedini nasljednici tog velikog čovjeka i njegovog besmrtnog djela. Sreća je što je živio dovoljno dugo da smo mogli da zapamtimo njegova svjedočenja, a moj stric Slobodan je zabilježio najvažnije epizode iz njegovog života. Ja sam ih sabrao u jednu ispovijest i povezao autentičnim rečenicama. Taj dug nisam imao samo prema njemu, već i prema cijeloj mojkovačkoj epoppeji – tim srpskim, samim tim i crnogorskim Termopilima. Nadam se da će ovo štivo naći svoje mjesto u beogradskim pozorištima, a u „Zlatnom opanku“, kafani staroj više od jednog vijeka, planiram da dva puta mjesečno organizujem ovakve večeri, nedjeljom, za po pedesetak ljudi. Ovo i jeste intimna ispovijest – a najvažnije je da je istinita.“