Jesen u Japanu: o prazninama, pragovima i prolaznim ljepotama

Autorka preispituje svoju idealizovanu sliku Japana, stvorenu kroz medije, suočavajući je sa stvarnošću Tokija, Osake i Kjota. U Tokiju pronalazi mir u Sumidi nasuprot haosu Šindžukua i primećuje estetiku ukorenjenu u prolaznosti. U Osaki, doživljava stroga koncertna pravila i otkriva nijanse jezika i kulture, uključujući rodno specifične izraze. Planinarenje na Koya-san planini donosi joj duhovni mir i susret sa drevnim grobljem. U Kjotu, susreti sa lokalnim majstorima sušija i neočekivani muzički momenti premošćuju kulturne razlike.

Riječ rečena usne ostavlja hladnim. Jesenji vjetar. Bašo Japanci cijene prazninu. Ostavljaju rečenice nedovršenim, poeziju eliptičnom, a oslikane paravane polupraznim. Prave pauze u govoru, usred predstave ostaju nepomični na sceni i u filmove umeću naizgled nepovezane, statične kadrove – budistička zaostavština ovaploćena u načinu komunikacije i estetskom maniru. Sunce (日) se probija kroz vrata ili kapiju (門) i tako čini ma (間), prostor između mjesta, vrijeme između trenutaka, prazninu koja nije nedostatak, već prećutni potencijal.

A ako nas zapadnjake išta fascinira više od egzotičnih koncepata spakovanih u kratke, poetične definicije spremne za našu konzumaciju, to mora biti ideja o vrijednosti praznine. U bijegu od kojekakvih srednjoškolskih praznina stigla sam do dalekoistočne fikcije. Najprije animirane, kako to često biva, a potom i igrane, pisane i pjevane. Na tim sam temeljima stvarala svoju sliku Japana, onu uobičajenu, fetišiziranu sliku o Drugom, kome Zapad uvijek pristupa dihotomno: idealizacijom ili demonizacijom.

U ovom slučaju presudna su bila dva toka. S jedne strane, tu je zapadnjačka tendencija da se u nepoznatom fokusiramo na ekstreme, na sve što doživljavamo kao čudno, neshvatljivo i senzacionalno drugačije, a s druge narativ koji Japan decenijama pažljivo oblikuje, naročito se oslanjajući na takozvanu meku moć tj. proizvode spremne za izvoz poput tehnologije, mode, crtanih filmova i, dakako, neprevodivih riječi s pregnantnim značenjima.

Tako nastaje hiperrealni pejzaž sačinjen od estetski zadovoljavajućih oprečnosti: u okviru futurističke modernosti očuvan je elegantni minimalizam tradicije, spokoj budizma nije se dao narušiti neonskim svjetlima i kakofonijom megalopolisa, a među disciplinovanim i isuviše vrijednim ljudima kriju se razne devijacije i hirovita kultura svega „slatkog“. Gdje je tu stvarnost?

Petnaestak godina kasnije u bijegu od kojekakvih praznina odraslog doba stigla sam do Japana. S idealima koje sam željela da potvrdim ne bih li ispunila djetinje zamisli i s predrasudama koje sam takođe željela da potvrdim ne bih li sebi dokazala da Japan nije estetska projekcija mojih djetinjih zamisli. Ali on nije tu da ispunjava moje želje. Tokio nije za mene, to sam znala. Znala sam i prije nego što sam kupila avionsku kartu, razmatrala sam zaobilaženje, ali tuđ zdrav razum me je ubijedio da to ne bi imalo smisla.

Tražeći smisao sačuvan odlaskom u Tokio, prve večeri sam posjetila Šindžuku, poprište svih tokijskih fantazija: neonska svjetla, staklene višespratnice, karaoke, četvrt crvenih svjetiljki, ulice danonoćno ispunjene vrevom, stalno kretanje, kontrolisan haos, krajolik na rubu naučne fantastike. Posjetila i odlučila da neću ponovo.

Smještaj sam mjesecima ranije pronašla sat vremena i tri metroa istočno odatle, na sjevernom kraju okruga Sumida, kog sam posledično odlučila da se držim, sve dok me šinkansen, „voz-metak“, ne odveze dalje. Taj komadić neba ispresijecan telegrafskim žicama mnogo se bezazlenije nadvijao nada mnom, a zakrivljene uličice sa tek pokojim lokalnim prolaznikom djelovale su mekše i prostranije. U neprestanoj trci s vremenom, pješake su zaustavljali jedino automati s pićem i crno-žuto rampe koje se spuštaju i karakterističnim zvukom upozoravaju na prolazak voza.

Iz ponekog kutka povremeno bi pak sijevnuli bezbrižnost i dokolica: bicikl parkiran pokraj puta, a vlasnik naslonjen na ogradu s cigaretom među prstima posmatra vozove. Deda na klupi čita novine, pomjera se udesno bježeći od sjenke koju za sobom ostavlja sunce na zalasku. U restorančiću nalik na kakvu antikvarnicu još jedan deda, zapitkuje me odakle sam, koliko imam godina, kako sam se tu našla, a ja se između zalogaja pirinčanog trouglića s ukisjeljenom šljivom stresam od kisjelosti i iz davno odloženih sjećanja izvlačim zakržljale japanske riječi. Zatim odlazi, a vlasnica ga ispraća uz glasno „laku noć“. Pitam zašto mu je poželjela laku noć u deset ujutru. Popio je, kaže, sad ide da spava. Kao kod kuće. Gramatički i prirodni rod bezbrižnosti rijetko su kad u skladu.

Ispod jedne od žičanih petlji izdiže se dvospratna kuća s drvenim natpisom koji ne umijem da pročitam. Saznajem da je stara skoro stotinu godina, preživjela je Drugi svjetski rat, a sve njene šodžije – vrata, prozore i pregrade od hartije na rešetkastim drvenim ramovima – uključujući i one u mojoj sobici, napravio je stolar specijalizovan za hramove. U eseju Pohvala sjenkama, tek dvije godine mlađem od ove kuće, Džuničiro Tanizaki piše o naslagama ljepote kojima vrijeme oblaže sve što dodirne.

Iako sputan krutim i problematičnim pogledom na mnoga društvena pitanja, ovdje sam shvatila da istančana japanska estetika koju esej nalaže jeste utemeljena u stvarnosti. Šodžiji propuštaju blago, prijatno svjetlo; drvenariju su godine potamnile, teksturu joj učinile suptilnijom; boje su prirodne i nema uglančane blještavosti, tu su samo nagovještaji prigušenog sjaja kao svjedoci protoka vremena. „Ono što zovemo ljepotom uvijek mora da proizilazi iz životnih stvarnosti.“ Nasuprot tome, kao izraziti protivnik električne rasvjete Tanizaki bi nesumnjivo bio revoltiran prizorom kabla koji viri ispod kotacua i vodi do najbliže utičnice.

Ipak, ja ne mogu da zamislim bolji početak dana od šolje čaja popijene za ovim niskim stolom, nogu uvučenih ispod njegovog debelog jorgana s uključenim grijačem sa zadnje strane. A sredina je novembra i jutra su sve svežija.

Popodneva su, zatim, topla, a večeri ponovo prohladne. Jedne takve sam jedva dočekala da se u metrou sklonim od meteža južnog dijela Sumide i od studeni koja se lako uvlačila pod tanke slojeve mog poricanja prebrzog prolaska jeseni. Tako su neskladna višeglasja ostala na stanici, a zamijenilo ih je jednolično klepetanje mašine. Malo ga je šta remetilo, pokoji kašalj, pokoja riječ razmijenjena ispod glasa, obavještenja o stanicama. Kao u svim zajedničkim prostorima, i ovdje je tišina obavezna.

Zato je sama činjenica da je jedan salarimen glasno govorio, a dakako i to što je govorio sam sa sobom, odmah otkrila da je pijan. Ali to je stanje nerazdvojivo od njegove srži – bezdanom kancelarije zategnut bijeli okovratnik može opustiti jedino konzumiranje srazmjerne količine alkohola. Tako pijan i glasan smjestio se pored mlađe djevojke i počeo da je gladi po obrazu. Tišina. Djevojka se ćutke izmiče, ali on ne staje. Vagon je pun, svi gledaju u telefone, prozore, pod ili plafon; tišina po svaku cijenu.

Odlazim do nje i pitam je da zamijenimo mjesta – tako želim priliku da svom bijesu dam oduška – ali ona je samo odmahnula glavom i istrčala čim se metro zaustavio. Mjere protiv ovakvog i sličnih slučajeva maltretiranja jesu preduzete: neki od metroa imaju vagone samo za žene. Dabome, žena mora otići u svoj vagon – svoj obor – ne bi li se sklonila pred muškarčevim bogomdanim nagonima. A muškarcu je gdje god van njega široko polje. Mjera jednako neznatnog učinka preduzeta je i povodom fotografisanja bez pristanka – na japanskim mobilnim telefonima je nemoguće isključiti zvuk okidača prilikom fotografisanja.

Poslednje tokijsko popodne provela sam šetajući Sumidom i razmišljajući otkud mi je poznata čelična, neofuturistička neman čije se siluete u ovom naselju nemoguće otarasiti, uvijek nekako iznikne među žicama, proviri kroz oblake, zasvijetli u mraku. Tokijsko nebesko drvo jeste najviši toranj na svijetu, ali takve me visine nikad nisu pretjerano zanimale. Ipak, pratio me je u stopu. Čučao mi je na ramenu i kad sam stigla do suši restorančića sa tek šest mjesta za pultom. Dva najbliža vratima bila su zauzeta, a mene su poslali na suprotan kraj.

Supruga odmah donosi šolju čaja, a ubrzo potom suši majstor dodaje set nigirija preko pulta. Nužno ljubaznu, uslužnu komunikaciju sa mnom obavljaju prilično visokim tonom, dok s japanskim parom na drugom kraju pulta ćaskaju tiše, uz redovne pauze. Stalne mušterije, cijenila sam, što je ton niži, to je komunikacija prisnija. Tanizaki piše: „U razgovoru više volimo tih glas, blagost. Najvažnije su pauze.”

Jedan od nigirija bio je posebno sladak i topio se na jeziku, okuražila sam se da pitam koja je to riba. Anago, rekao mi je suši majstor, morska jegulja. Možda osjetivši moju želju za razgovorom, posle kratke pauze uslijedilo je nekoliko pitanja. Odakle je ojou-chan (mlada dama)? Iz Crne Gore, male zemlje u Evropi. Znate Italiju? E, ovdje vam je Italija, ovdje more, a prekoputa Monteneguro. A kako to da ojou-chan govori japanski? Ne govorim stvarno, samo sam malo pokupila iz crtanih i filmova, mnogo sam ih pogledala. Koje filmove? Na primer Kurosavine, Ozuove, Kitanove. Ozu Jasudžiro! Sjajan režiser, divni filmovi. Veoma setsunai. Prebirala sam po svom uskom mentalnom rečniku, ali ovu riječ nisam uspjela da pronađem. Šta to znači? Kokoro itai, srce boli, uključila se i dvojka tri mjesta dalje. Jašta da boli. Pribilježila sam riječ da bih kasnije istražila njeno značenje. Koliko god oni voljeli svoju tišinu, meni će uvijek biti draže riječi. Ali ove japanske što su obložene naslagama ćutnje možda imaju posebnu vrijednost. Možda je ma i tišina između riječi.

Da li ojou-chan zna da je i ovdje u Sumidi snimljen film prije nekoliko godina? Igrao je Jakušo Kodži. Naviru mi slike.