Tišina je najgora vijest za teatar: Razgovor o kritici i pozorištu

U Podgorici je sinoć održan razgovor pod nazivom „Pozorište i kritika – Stranci ili saputnici“, koji su organizovali Udruženje pozorišnih kritičara i teatrologa Crne Gore i Dramski studio Prazan prostor, uoči Svjetskog dana pozorišta. Ova interaktivna debata okupila je umjetnike i kritičare, a moderatorka Danica Rajković postavila je ključno pitanje o napetostima u kritici: da li su one rezultat lokalnog konteksta ili globalnih promjena.

Novinar RTCG-a i pozorišni kritičar Vanja Kovačević istakao je da je savremena kritika na marginama i odsutna tamo gdje bi trebala biti najvidljivija. „Kritičar je rudar koji prevrće tone zemlje da bi našao zrno zlata. Danas svi mogu da pišu, ali se zna čiji se stav cijeni“, naglasio je Kovačević, dodajući da kritika mora biti poštena prema onome što se vidi na sceni.

Dramaturg Sergej Pavlović je ukazao na nedostatak međusobnog razumijevanja između umjetnika i kritičara, naglašavajući da vodimo dvije različite konverzacije. „Bez razumijevanja procesa i teorijskog okvira, ne može se razvijati ni umjetnička ni kritička scena“, upozorio je Pavlović.

Pjesnik i novinar Pobjede Andrija Radović istakao je da se recepcija umjetnosti danas svela na „promo-materijal od 15 sekundi“. U eri brze konzumacije, kritika postaje balast koji produkcijama ne odgovara. „Nikome ne odgovara da se, nakon uloženog truda i novca, kaže da nešto nije dobro“, rekao je Radović, dodajući da se kritika često doživljava kao lični napad umjesto profesionalnog suda.

Novinarka Vijesti Jelena Kontić je istakla edukativnu ulogu kritike, naglašavajući da je u malim sredinama najteže pobijediti ego. „Naš mentalitet teško podnosi kritiku, čak i kad je ona ljekovita“, kazala je Kontić.

Kritičarka Iva Čukić-Šoškić smatra da trenutna napetost može biti dobra vijest, ističući da je tišina najgora. „Kritika mora biti konstruktivna i dobronamjerna, ali lišena biografija onih koji stvaraju“, poručila je Čukić-Šoškić.

Spisateljica i kritičarka Nataša Nelević izrazila je pesimizam, pitajući se čemu pisanje ako predstave ne nude materijal za analizu. „Kada se zaredaju predstave koje ne inspirišu, pisanje negativnih kritika postaje drill bez svrhe“, zaključila je Nelević.