Okružnica Mitropolita Petra I iz 1808. godine

U Bogohranimoj Černoj Gori, protoprezviterima Boke Kotorske (1808) Priobćio: Filip Radičević. U koliko se prostirala dijecezalna uprava Mitropolita i Gospodara Petra I. Petrović-Njegoša u Boki Kotorskoj, viđeti se može iz ove okružnice, koju je poslao iz njegove rezidencije na Stanjeviće područnome sveštenstvu onoga vremena. Istu okružnicu donosimo u cijelosti onako, kako je i napisata bila. (Ovo vrlo važno pismo, kao i mnoga druga, koja je pisao Gospodar Vladika Sveti Petar u Boki Kotorskoj, prepisao sam iz pisma pokojnoga Đorđa Srdića iz Kotora, od kojih se neki dio kod mene nalazi, te će se po vremenu javnosti predavati.)

Dijecezalna okružnica Mitropolita i Gospodara Svetoga Petra na Bokeško sveštenstvo Petar Božijem mlostiju pravoslavnoga vostočnoga ispovjedanija smireni Mitropolit Černogorski, Skenderijski i Primorski, i Rusiјskoga Imperatorskoga ordena Svjatago velikago Knjazja Aleksandra Nevskago kavaljer - Česnim protopresviterom, i presviterom u ove komunitade i komune uprave od Boke Kotorske. Među mnoge neurednosti, nahodi se veoma hudi i neprilični običaj od davnih vremenah ukorijenjen, da popovi od ove Erarhije idu oružani jednako kao i mirski ljudi, i da neimadu na sebe ni jednoga svešteničkoga znaka, po kojemu bi se mogli poznavati u svešteničkij čin.

Ja sam vazda želio i nastoja, što bi ovo neprilično i poručatelno djelo bilo istrijebljeno i što bi duhovni ljudi u blagopristojni način bili privedeni, no budući Primorski narod pri vladanju bivše Republike Mletačke na zlo djejanije raspuštan, ne manje negoli Crnogorski koji je u voljnosti i u samovoljstvu veđer živio, nijesam imao jakosti za ispunit moje želanije za prekratiti takvo zloupotrebljenje, a najviše po tomu što mirski ljudi nijesu razbirali, nego po svojemu samovoljstvu jednako sveštenike ubivali kao i proste mirjane, kada su šćeli. I tako sveštenici, neimajući od vrhovne svtovne vlasti nikakve obrane, bili su na nekij način i prinuđeni oružje nositi.

No sade blagodareći Boga nijeste u te nužde. Toga radi vam Arhipastirskij poveljejajem: do polučenja ovoga mojega pisma neimade ni jedan svještenik oružje i crvene kape nositi, ili bradu brivati, nego u blagopristojni čin pastirskoga smirenija krotosti, i Bogoljubija hoditi, i slovesnoje stado Hristovih ovec na put spasenija nastavljati, i učiti da među sobom u ljubavi žive i da svojioj vlasti vjerni i poslušni budu.

Ako li se koji svještenik među vami nađe ovome mome objavleniju neposlušan, da neće oružje ostavit i kapicu od svite ljubičastoga cvijeta nositi, također i bradu spuštiti — takvi neka ostavi epitrahilj i svještenstvo, pa eto mu oružje neka ga nosi i neka ide na kraljevsku službu.

U Bogohranimoj Černoj Gori sa podpisom našim i priloženijem gerba našeja pečati, pri Mitropolitskoj našej katedralnoj rezidenciji svjatotroickija obiteli sušče Stanjeviči, ljeta Gospodnja 1808, aprila 12. dan. (mjesto pečata) PETAR PETROVIČ NJEGOŠ

Istorija 14.03.2026 21:02h Savina, Herceg-Novi – po ustavu sv. Save Osvećenog.

Autor, protođakon Filip Radičević (1839-1917), bio je dugogodišnji sekretar katedre Mitropolije cetinjske - Crnogorske pravoslavne crkve, a od 1904. i njezina sv. sinoda. Ovaj je njegov prilog 1895. objavljen u „Prosvjeti” (Cetinje, VI-4, 230-231), časopisu za Crkvu i školu. Sv. vladika Petar Cetinjski, kao i vazda, upotrebljava u citiranoj okružnici i crkvenoslovenske grafeme (Є, I, Й, N, Я, Ю, Щ, Ѣ, Ъ, Ь) korišćene u to vrijeme za pisani crnogorski jezik, a koje smo lakše čitljivosti poradi transkribovali – faksimil sa izvornikom svakako donosimo cjelokupan.

Boka Kotorska u duhovnoj jurisdikciji Mitropolije cetinjske - Crnogorske pravoslavne crkve je od utemeljenja autokefalne katedre 4. januara 1485. godine. Poslovima u svojoj primorskoj eparhiji, mitropoliti su obično upravljali iz manastira poviše Budve: Majina i Stanjevića.

Istorija 24.03.2026 13:04h Grbalj, sveštenici Bućini – po ustavu, kako Svjata Mati Crkva zapovijeda. Tako je i nakon 1797, kada je propala Mletačka Republika, ostalo narednih desetak godina. Pohod Napoleona je rezultirao aneksijom Boke Kotorske, uključujući od 1809. i crkvenu. A poslije nepravičnih odluka Bečkoga kongresa iz 1814-15. – uz anticrnogorsku saglasnost Rusije – Austrijska je carevina prisajedinila Boku Kotorsku koju su Crnogorci vojnički prethodno oslobodili od Francuza. Austrijanci su Mitropoliji cetinjskoj - Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi oteli drevnu jurisdikciju u Boki Kotorskoj, instalirajući Karlovačku crkvu, sa episkopima Srbima: njih je postavljao aktom car iz Beča i ti su episkopi Habsburzima polagali usmenu i pisanu zakletvu na vjernost. A od 1870-ih, umjesto Karlovačke crkve, Austro-Ugari u Boku Kotorsku importovali su rumunsko-srpsku Bukovinsko-dalmatinsku crkvu.