Mateja Nenadović: Prota kojem su vjerovali i Karađorđe i Miloš

Na današnji dan, 26. marta 1804. godine, prota Mateja Nenadović je uputio prvo diplomatsko pismo iz Srbije austriјskim vlastima. "Ja sam služio i gospodario, popovao i voјvodovao; putovao po narodnom poslu daleke puteve i kod kuće mirno sedeo i u moјoј bašti voće kalemio; voјevao sam opasne ratove i uživao blagodet opšteg mira; s carevima govorio sam slobodno, a katkad zbunio me јe govor prostog kmeta; gonio sam nepriјatelje i bežao od nji'; živeo u svom blagu i izobilju i opet dolazio do sirotinje; imao sam lepe kuće i gledao i' iz šume spaljene i srušene; pred moјim šatorom vrištali su u srebro okićeni arapski hatovi i vozio sam se u svoјim neokovanim taljigama; voјvode iščekivali su zapovesti iz moјi' usta i opet sudba me dovodila da pred onima što su bili moјi panduri na noge ustaјem." Ovako je o sebi govorio prota Mateja Nenadović, gromadna istoriјska ličnost prve polovine 19. vijeka, jedne od najznačajnijih epoha u istoriji srpskog naroda u kojoj su nastupale velike i sudbonosne promjene sa dalekosežnim posljedicama.

Prota Mateja bјeše neposredni učesnik i savremenik svih tih događaja i procesa koji su vodili ka stvaranju slobodne novovjekovne srpske države. Bio je jedan od organizatora Prvog ustanka, vojvoda, diplomata, sudija, zakonodavac, državnik, ali i književnik i hroničar tog vremena. Mateja je istaknuti predstavnik čuvene porodice Nenadovića, koja je u istoriji Srbije ostavila dubok i neizbrisiv trag. Rođen je 26. februara 1777. godine u Brankovini kod Valjeva. Njegov otac, obor knez Aleksa, bio je jedan od najviđenijih, ako ne i najviđeniji Srbin, odlikovani učesnik austriјskog frajkora sa činom oberlajt­nan­ta. Majka mu se zvala Jovana ili Jovan­ka, od roda Đelmaševića iz Gvozdenovića. Upravo je umni i vispreni Aleksa, čovjek velikog iskustva, svojim mudrim savjetima presudno uticao na formiranje snažne i impresivne Matejine ličnosti.

Međutim, zalud bi bila sva očeva mudrost da njegove riječi nisu kao sjeme padale na plodno tlo prirodne nadarenosti njegovog inteligentnog sina. Stoga mu otac i namijeni sveštenički poziv, videći sinovo prozicljivo rasuđivanje, ali i izraženu notu ozbiljnosti i uljudnosti. Tako ga odmah usmjeri ka školovanju, jer u Beogradskom pašaluku tog doba bijaše jako mali broj pismenih ljudi, a o nekom solidnijem obrazovanju ni govoriti se nije moglo. Knjigu je počeo učiti kod popa Stanoja, a zatim tokom izbjeglištva po Sremu, gdje Aleksa prebacuje čeljad tokom Kočine krajine (bune). Do svoje šesnaeste godine već se Mateja solidno obrazovao, kada ga i zapopi "dobri vladika" Joakim, koji mu dvije godine kasnije dodijeli i čin prote iz obzira i poštovanja prema njegovom ocu. Mateja je tada bio jedan od najobrazovanijih sveštenika u Srbiji i odmah je počeo uvoditi red u crkvenim poslovima kako je vidio u Sremu, što narod pozdravi.

Sve je kod Mateje išlo nekim ubrzanim slijedom stvari. Već u sami osvita 19. vijeka zagaziće u vrtlog istorije kad ga otac upućuje u tajne pripreme ustanka, a koji će neminovno izbiti zbog teškog zuluma dahija koji se i od sultana u Stambolu oturise. Pod izgovorom da ide kupiti mantiju i ćurak kod čuvenih sarajevskih Srba, terzija i ćurčija, prota u gradu na Miljacki o Đurđevdanu 1803. vodi pregovore sa narodnim prvacima o opštem ustanku hrišćana protiv osmanske uprave. On o tome kasnije nije puno pričao, kako te ljude ne bi izložio odmazdi, jer je turska uprava u Bosni ostala još za dugo. Međutim, zna se da je vladika sarajevski Venedi­kt Kraljević bio upućen u to, kao i da je s njim u vezi bio Jovan Jančić - Sarajlija, majstor puškar, koji 1809. podiže bunu u okolini Gradiške.

Ne treba zaboraviti da su i desetine Sarajlija učestvovale u Karađorđevoj vojsci, dok su bogati trgovci slali Voždu ozbiljne priloge za nabavku đebane. Uskoro i buknu taj očekivani ustanak i to na vrlo tragičan način za samog Mateju. Naime, u čuvenoj sječi knezova njegovog oca Aleksu, zajedno sa Ilijom Birčaninom, 23. januara 1804. u Valjevu posijeke Mehmed-aga Fočić. Prota se odmah odmetnu od kuće i na vijest o ustanku u Šumadiji počne da podiže na oružje čitav valjevski kraj, zajedno sa 12 godina starijim stricem Jakovom. Na visu iznad Brankovine 27. februara pobode trobojni krstaš bajrak, pod koji se istog dana okuplja oko 700 ustanika. Videći tanku opremljenost te svoje vojske, prota komandu preda Jakovu, a on odmah pređe u Zemun, gdje za svoj novac počne kupovati đebanu i oružje. Kad u Zemunu zatekne Del-Ahmeta, sina vezira Hađimu­stafa - paše, kojeg su dahije još 1801. pogubile, mudro odluči da ga povede sa sobom. On mu posluži kao dokaz da je buna uperena protiv odmetnutih dahija, a ne protiv legalne turske vlasti i tako ohrabri jedan dio Srba, koji se na početku kolebao.

Iz istih razloga po narodu širi priču kako je sultan Karađorđu poslao ferman da udari na janjičare. Nevolja čovjeka svačemu nauči pa će i kasnije u par navrata pribjeći istom lukavstvu kao onda kad je dopremio u Austriji kupljene topove, a proširio glasine da je to poklon samog cara Franca, koji želi da to zbog Turaka ostane tajna. Naravno, sve je činio s namjerom podizanja morala kod vojske i jednog dijela naroda koji je skoro izgubio nadu u izbavljenje iz teškog ropstva, ljute bijede i zuluma. U prvim godinama ustanka prota komanduje dijelom jedinica pri oslobođenju Valjeva, Šapca, Karanovca (Kraljeva), Užića i Smedereva, a potom i samog Beograda. Ističe se komandnom umješnošću u boju na Mišaru, kad sa svojim odredom iznenada udari u leđa neprijatelju. Kako Jakov bijaše ranjen, 1807. komandu cijele zapadne vojske preuze prota Mateja. Međutim, već je bio na svoja pleća uprtio i teret predsjednika Pravit­eljstvujućeg sovjeta (ustaničke vlade) od 1805. do 1807, a član će mu ostati sve do 1811. To bijaše potvrda koliko su narodne vođe cijenile njegovu razboritost i slobodarsko pregaštvo.

Sa punom istorijskom svijesti o značaju tog zadatka, razuman i pribran, ulagao je mnogo takta i pameti da bi se sačuvalo nasušno potrebno jedinstvo u uslovima gložena prijekog vožda i nekih plahovitih nepokornih vojvoda. Znao je da bi u protivnom propast ustanka bila gotova stvar. Poseban teret je bila voždova netrpeljivost prema njegovom stricu Jakovu, koji je jedno vrijeme odbijao da prihvati Karađorđevo starešinstvo, smatrajući sebe nešto višim zbog porodičnog prestiža. A uz sve to trebalo je postaviti i upravu sa sudovima u oslobođenim nahijama. On vrijedno radi na uspostavi popečiteljstava (ministarstava) i sudstva, a pred­lagač je i prvog kaznenog zakona u ustaničkoj Srbiji.

Pa ni sve to ne bijaše dosta, već mu vožd i vojvode, videći njegovu intelektualnu snagu i besjednički dar, odrediše da putuje daleke pute ne bi li našao kakve saveznike i pomoć ustanku, materijalnu ili političku. Tokom čitave jedne decenije prota je preduzimao mnoge diplomatske misije, a prva bijaše kada se 1804. sa Petrom Čardaklijom i Jovanom Protićem uputi u Rusiju da traži pomoć u borbi protiv Turaka. Potpuno je fascinantno da nekoliko ljudi za grubo otesanim čamovim stolom u neugodnoj odaji sa zemljanim podom pregnu ići, pri onim sredstvima i daljinama na dvor najvećeg hrišćanskog cara, opremljeni komadom proje u torbi i nešto malo novca, pri tom ne znajući ni gdje je to, ni kako se do tamo stiže. Prota kasnije zapisa kako su pošli: "... da nađemo Rusiju za koju ništa ne znamo gdje je, no samo što smo u pjesni čuli da je ima, i da Srbiju upoznamo sa Rusijom".

Rezultat prve posjete bio je skroman, pa mnogi rekose: "Žali Bože tolikog truda", jer, sem nešto pomoći u novcu i malo oružja, uz obećanje da će se u pregovorima s Turcima zauzeti za Srbe, neka jača pomoć je izostala. Tad im je saopšteno da Rusija trenutno ima mir s Turcima i da zasad nema izgleda za novi rat. Iluzorno je i bilo očekivati da će Rusi odmah poskočiti na oružje da pomognu neke tamo daleke Srbe, za koje čestito ni čuli nisu. Međutim, ta protina misija je bila ulog za budućnost i otvaranje puta za neku kasniju jaču saradnju, jer poznato je da Rusi "sporo sedlaju, ali brzo jahu" kad se jednom odluče da na bojištu ostvare svoje interese.

Odlasci u Austriju Mateja je takođe od 1804. uporno pokušavao da učvrsti i veze ustanika sa Austrijom. Međutim, dvorska kancelarija u Beču odbija njegovu molbu za vojnu pomoć, ali će on, mimo toga, uspeti da preko starih očevih veza u vojnim krugovima monarhije obezbijedi doturanje oružja i municije, pa čak i nabavku prvih topova. Osim toga, on preko crkvene hijerarhije tamošnjih Srba, uspijeva obezbijediti znatnu materijalnu pomoć za ustanak. Austrija nije rado gledala na te njegove radnje, jer u tom trenutku nije bila za kvarenje odnosa sa Turskom, a još manje za stvaranje neke srpske države na svojoj južnoj granici. U februaru 1806. ponovo ga vidimo u Beču sa Božom Grujovićem i Milošem Uroševićem, kada će lično cara zamoliti da mu odobri nabavku municije i drugih vojnih potreba za Srbiju. Nedugo potom u Bosni pregovara i sa Turcima, ne bi li se za neko vrijeme odložio napad sa te strane. Đorđe Crni ozbiljno se naljuti što je prota lično išao u turski štab u Badovin­ce, em je tako važan čovjek mogao ludo izgubiti glavu, em je kao starešina koji zna mnoge tajne ustanika mogao na mukama štošta odati, jer Turcima se nije moglo vjerovati. Ali brzo se i odljuti jer je protu izuzetno cijenio i volio. Godine 1811. imenovan je za valjevskog vojvodu sa upravom nad 34 sela i varoši­cama Ub i Palež i tad su dva popa komandovala vojskom prema Bosni: on i pop Luka Lazarević. Dok je vožd vremenom beskompromisno počeo rušiti sve mostove sa Stambolom, mudri je prota to smatrao velikim rizikom, uvjeren da se mala Srbija, bez unaprijed obezbijeđene podrške neke od velikih sila, teško može na duže staze odupirati, iako posrnuloj, još uvijek dovoljno jakoj Osmanlijskoj carevini. Sve ima svoje vrijeme, a vrijeme za srpsku državu još nije došlo, procjenjivao je realistično Mateja. On je smatrao da će se na strani lakše naći.