Nova zbirka pjesama Božidara Proročića "Okovi i lanci"

Pred nama je nova zbirka pjesama Božidara Proročića "Okovi i lanci". Ove pjesme nastajale su tokom posljednjih pet godina, u vremenu otkako su „oslobodioci” došli na vlast u Crnoj Gori.

Poznato je da pobjednici pišu istoriju, a svaka vlast nastupa s pozicije moći donosi zakone, selektivno ih primjenjuje, a za sve što se čini mimo njih pronalazi opravdanje u navodnim višim interesima. U takvom ambijentu pjesnik ne može ostati pasivni posmatrač. Proročić progovara o svemu negativnom što se dešava – ne samo u Crnoj Gori, već i u širem, globalnom kontekstu.

Kao što je zapisao Antun Branko Šimić: „Pjesnici su probuđeni dio naroda“, i upravo je njihova dužnost da ukazuju na devijacije društva, da ih imenuju, osude i ostave trag za buduće generacije kao opomenu i svjedočanstvo. Dok „pleme moje snom mrtvijem spava“, Proročić hrabro i bez zadrške iznosi svoje stavove.

On razotkriva i osuđuje, ne dopuštajući da zamagljeni veo istorije prekrije istinu. Zbirka "Okovi i lanci" obuhvata četrdeset pjesama, pretežno angažovanog karaktera. Autor se ne udaljava od stvarnosti, već joj pristupa direktno, snažno i dostojanstveno.

Njegov lirski izraz problematizuje ključne teme savremenog društva: sputanost pojedinca, borbu za slobodu, krizu identiteta i gubitak humanosti. Njegovi stihovi bude savjest, pozivaju na preispitivanje i otvaraju prostor za otpor svakom obliku nepravde.

Zbirka započinje pjesmom "Krik", posvećenom ukrajinskom pjesniku i borcu za slobodu Vasilju Stusu, koja simbolizuje očajnički pokušaj otpora svemu onome što savremeno vrijeme nosi kao teret. Proročić odbacuje nametnute stavove „onih koji su davno poraženi“, odbija politiku i zakone koji sputavaju slobodu duha.

U pjesmi "Slobodno pišem" jasno poručuje: Proročića jednako pogađaju suze majki Srebrenice, plač djece u Palestini, stradanja u Šahovićima, Katinskoj šumi, Gladomor u Ukrajini, kao i savremene tragedije. Njegova poezija indirektno priziva i opominje na Aušvic, Jasenovac, Morinj, Štrpce, Loru – mjesta kolektivne traume i ljudskog posrnuća.

Postavlja suštinsko pitanje: gdje je nestala humanost? Zašto čovjek postaje neprijatelj čovjeku? U pjesmi "Muhadžiri – iseljenici" taj bol je izražen duboko lično i potresno: U pjesmi "Krv i vatra" autor se nadovezuje na misao Ive Andrića o cikličnim sukobima na Balkanu, ironično oslikavajući istorijsku stvarnost.

Na prostoru gdje „prošlost živi, a budućnost umire“, Proročić postavlja pitanje nasljeđa koje ostavljamo mladima. Umjesto perspektive – ostavljamo im spomenike i teret istorije. Simbolički okvir zbirke može se dovesti u vezu sa romanom "Lelejska gora" Mihaila Lalića, gdje se kretanje „iz magle“ označava kao izlazak iz beznađa.

Proročić započinje zbirku krikom, a završava vjerom – oslonjen na nepokornost i slobodarski duh Crne Gore, oličen u Njegoševoj misli: „Crnogorci ne ljube lance“. Završna pjesma "Lome mi te Crna Goro" predstavlja snažnu apoteozu slobode i otpora.

Vrijednost ove zbirke ne ogleda se samo u tematskom sloju, već i u njenoj etičkoj i umjetničkoj dimenziji. Proročićeva poezija nosi snažan poetski nerv, jezičku preciznost i izražen osjećaj za unutrašnji ritam. Svaka pjesma prevazilazi lično iskustvo i prerasta u univerzalni poziv na slobodu, istinu i ljudsko dostojanstvo.