U Crnoj Gori ne postoji briga o domaćoj baštini

U Crnoj Gori ne postoji briga o domaćoj baštini. Djela domaćih autora trebalo bi da budu češće na repertoaru domaćih izvođača, to je praksa svuda. Ne mislim da se na silu išta može uraditi, ali da se stvori povoljna klima u kojoj bi dobra umjetnost mogla da dođe do izražaja i nađe lakše put.

Neko mi reče da moram da naučim da budem bolji menadžer sam sebi, vjerovatno je to tačno - kazao je Pićurić.

Autorskim koncertom kompozitora Milivoja Pićurića u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti otvoren je ciklus „Mladi crnogorski kompozitori“, posvećen obilježavanju 20 godina od obnove nezavisnosti Crne Gore i 55 godina od osnivanja CANU. Publika je imala priliku da čuje Pićurićeva solo i kamerna djela: „Air“ za gudački kvartet, „Vals (Šavnik)“ za violinu, kontrabas i klavir, „Crveno Sunce“ za klarinet i klavir, „Overdrive Dance“ za solo violinu, „More moje“ za sopran i klavirski kvintet, „Eleusa“ za violinu i klavir, kao i „Titex Intro“ za gudački kvartet.

Izbor djela iz Pićurićevog opusa izveli su: Igor Pejović (violina), Luna Kostadinović (violina), Uroš Lapčević (viola), Vladimir Drobnjak (violončelo), Aleksandra Trifunović (kontrabas), Stefan Pavićević (klarinet), Marija Mitrović (klavir), Novak Pavličić (klavir) i Anja Radović (sopran).

Stvaralaštvo Milivoja Pićurića odlikuje se raznovrsnošću izraza, otvorenošću prema različitim kompozicionim pristupima i stalnim traganjem za autentičnim muzičkim jezikom. U njegovoj muzici prepliću se savremeni izrazi i povremeni oslonci na tradiciju, ali uvijek sa težnjom ka nečemu novom i ličnom.

Pićurić crnogorsku scenu klasične muzike vidi kao malu, ali vitalnu i autentičnu sredinu, u kojoj postoji sve više kvalitetnih izvođača i autora, iako nedostaje sistemska i institucionalna podrška. Smatra da domaća kompozitorska baština nije dovoljno istražena ni prisutna u javnosti, te da bi njen razvoj zahtijevao više planske brige, vidljivosti i izvođenja djela domaćih autora.

Ipak, naglašava da uprkos ograničenim uslovima, postoji prostor za stvaranje i međunarodnu afirmaciju, posebno kroz ličnu inicijativu i originalnost koju ovo podneblje može da ponudi.

U intervjuu za Pobjedu Pićurić govori o stvaralačkom procesu, saradnji sa izvođačima, inspiraciji za nova djela, kao i o položaju i perspektivama savremene crnogorske klasične muzike.

POBJEDA: Koliko Vam znači što je upravo Vaš autorski koncert otvorio ciklus „Mladi crnogorski kompozitori“?

PIĆURIĆ: Desilo se tako da je moj koncert bio prvi. Dogovarali smo se, gledali kad kome odgovara, pa je tako ispalo. Bilo je neke svečanosti u svemu jer je sam početak ciklusa. Publika se činila zainteresovanom. Pozvao bih sve da isprate i koncerte koji slijede, biće tu dosta dobre i različite muzike.

POBJEDA: Program je obuhvatao djela za različite kamerne sastave - od solo violine do klavirskog kvinteta. Koliko Vam je važna ta raznovrsnost u autorskom portretu koji predstavljate publici?

PIĆURIĆ: Djela su nastajala spontano proteklih godina i ta raznovrsnost se desila sama, proizašla je iz različitih okolnosti. Mislim da je zanimljivo da se na ovakvom koncertu, koji je autorski portret, nađu djela za različite sastave. Sagleda se autor sa više strana. Raznovrsnost je ne samo u ansamblima, već i u muzičkom jeziku, pristupu, kompozicionim tehnikama, temama. Neka djela su minimalistička, neka imaju narativne forme…

POBJEDA: Što za Vas predstavlja saradnja sa mladim crnogorskim izvođačima koji su izvodili Vašu muziku?

PIĆURIĆ: Izvođači koji su svirali na ovom koncertu su i moji prijatelji, ljudi s kojima se može reći da živim. To mi je posebno drago i to onda nije samo profesionalna veza. Nekima od njih su djela i posvećena. A interakcija između kompozitora i izvođača je neophodna svakako. Kod nas ima sve više izvrsnih izvođača.

POBJEDA: Vaša kompozicija „Četiri morske pjesme“ biće premijerno izvedena u Muzičkom centru Crne Gore 24. aprila. Što je bila inspiracija?

PIĆURIĆ: More je, kao što se zna, bezbroj puta bilo tema u svim vrstama umjetnosti. Ovo je moj pogled na tu temu, a sve je proizašlo iz svakodnevice, iz toga gdje se nalazim, kuda se krećem, gdje živim. Na umu mi je definitivno bilo naše more. Odlučio sam da pišem za glas i simfonijski orkestar.

POBJEDA: Što Vas je privuklo upravo toj kombinaciji i kakvu ulogu glas ima u ukupnoj dramaturgiji kompozicije?

PIĆURIĆ: Za izbor tog sastava malo su bila uzor neka Malerova djela, mada ne u pogledu muzičkog jezika, već čisto kombinacije glasa i orkestra. Glas ima mogućnost izgovora teksta što znači susret sa poezijom ili dramom. Tako se bliže i konkretnije može izraziti to što se želi. Prisustvom solo glasa na neki način se ostvaruje nešto što liči na ulogu, kao u pozorištu. Glas priča priču. Meco-sopran ima zatvoreniju boju, što odgovara karakteru muzike. U orkestru poseban akcenat je na nekim instrumentima koji bi mogli zvučno da sugerišu ono što je tema, kao npr. vibrafon ili harfa, a u upotrebi je i dosta udaraljki. Sve je puno zvučnih talasanja, sve se preliva i to je ostvareno na različite načine.

POBJEDA: Kompozicija traje oko 16–17 minuta. Kako ste dramaturški oblikovali djelo i što publika može očekivati u tom muzičkom putovanju kroz „Četiri morske pjesme“?

PIĆURIĆ: Kompozicija ima četiri stava, kao što se da vidjeti iz naslova. Na primjer, za prvi stav „Duga“ koristio sam meteorološki tekst „Predznaci lošeg vremena“. Iz naizgled suvoparnog, čisto informativnog teksta izdvojio sam neke rečenice i posložio u nešto poetskije. Drugi stav „Kornjače“ za osnovu ima naučni tekst Instituta za biologiju mora, u kom se analizira broj pronađenih mrtvih kornjača na našem Primorju tokom godine. Mračni karakter stava čini da podsjeća na neku vrstu rekvijema za kornjače. Treći stav „Progutala sam Sunce“ je jedna nadrealna slika sa plaže, dok u četvrtom stavu „More moje“ preovladava atmosfera čežnje i melanholije. Četiri ugla gledanja na istu temu: prvi živog, vedrog karaktera, posvećen prirodi, drugi mračnog i na neki način angažovan, treći nadrealan i četvrti intiman.

POBJEDA: Često govorite o tome da ,,tragate za sopstvenim zvukom i muzičkim jezikom“. U kojoj fazi tog traganja se danas nalazite?

PIĆURIĆ: Čini mi se da sam pronašao nešto za što mogu reći da je moje. Kažu mi to i slušaoci. To traganje stalno teče, svaka kompozicija je nešto novo. Meni su važni boja, harmonija, melodijska linija, ritam, instrumentalna boja…

POBJEDA: Možemo li reći da Vaša muzika često spaja tradicionalne forme i savremene zvučne pristupe?

PIĆURIĆ: Ne određujem formu unaprijed, već je materijal i rad na njemu pronađu, tako to postane jedan organizam, koji je, ukoliko nema neku vidljivu definiciju i utemeljenje u nečem već postojećem, a funkcioniše, za mene interesantniji, jer onda je možda nastalo nešto novo. Kod nekih kompozicija jesam koristio neke stare oblike, ali sam se trudio da im dam novi smisao.

POBJEDA: U nekim ranijim kompozicijama koristili ste i elektroniku. Koliko Vam je važno istraživanje novih zvučnih mogućnosti u klasičnoj muzici?

PIĆURIĆ: U posljednje vrijeme rijetko se bavim elektronikom, više u muzici za pozorište i film. Zvuk je materijal, sirovina od koje nastaje muzika. Na tom polju se otkriva novo. Prepisivanje davno otkrivenih stvari ne znam čemu služi, meni je dosadno.

POBJEDA: Koliko je crnogorska klasična muzika danas vidljiva van granica zemlje?

PIĆURIĆ: Mislim da je više nego što se to zna. Moja muzika izvođena je van granica zemlje, a koliko znam često se i djela mojih kolega izvode. Ako je neko zainteresovan za crnogorsku muziku može je čuti i na internetu.

POBJEDA: Da li smatrate da crnogorski kompozitori dobijaju dovoljno prilika da njihova djela budu izvođena na međunarodnim scenama?

PIĆURIĆ: Prilike možete stvoriti i samoinicijativno, a možete biti i pozvani. Ukoliko se želi, može se aplicirati na razne projekte, ostvariti kontakt sa izvođačima i ansamblima, poslati djela.

POBJEDA: Koliko je crnogorsko kompozitorsko nasljeđe istraženo i prisutno u javnom prostoru?

PIĆURIĆ: Kao prvo, to nasljeđe nije veliko. To što postoji svakako nije dovoljno prisutno. Unazad nekoliko decenija djelovala su svega tri ili četiri autora. Danas ne znam ima li ih deset. Malo planske i institucionalne brige o tome bi postavilo dobre temelje za dalji razvoj.

POBJEDA: Da li dovoljno poznajemo i izvodimo djela starijih generacija crnogorskih kompozitora?

PIĆURIĆ: Ljudi iz struke koliko-toliko znaju ko što radi, a šira javnost mislim da ne. U umjetnosti se u jednom dijelu stvari moraju podržati i izgraditi institucionalno i obavezno, a u jednom one žive same. Djela se ne izvode dovoljno i ne poznaju dovoljno.

POBJEDA: Postoji li kontinuitet između tog nasljeđa i stvaralaštva savremenih kompozitora?

PIĆURIĆ: U pogledu iskustava, na primjer što znači baviti se kompozicijom kod nas, kako se prema tome odnosi, koje su mogućnosti, u nekoj mjeri postoji. U smislu estetika, čini mi se da ne toliko. Svi imaju svoje dosta različite stilove. U dijelu gdje se folklor uzima kao inspiracija postoji neki susret, mislim da su se svi time manje ili više bavili u nekom trenutku.

POBJEDA: Da li mala kulturna sredina poput Crne Gore otežava ili možda čak olakšava izgradnju prepoznatljivog muzičkog identiteta?

PIĆURIĆ: Ako čekate da vas nosi inercija koja postoji u sredinama sa dugim kulturnim tradicijama, ako očekujete servirane ansamble, izvođače, publiku, to nećete naći. Nije isto kad u vašem gradu živi dvjesta kompozitora ili pet. Nije isto kad opera u vašoj zemlji postoji petsto godina ili kad se operska predstava desila svega nekoliko puta u istoriji. Ako to sagledamo i ostavimo sa strane, postoji dovoljno izvođača i načina na koje se muzika može izvesti i snimiti. Ne može vas niko spriječiti da sjednete i počnete da pišete. Meni ovo podneblje daje i neku originalnost u samom djelu.

POBJEDA: Što bi moglo biti ono specifično ili autentično što crnogorska umjetnička muzika može ponuditi evropskoj sceni? Smatrate li da postoji prepoznatljiv „crnogorski muzički identitet“ u klasičnoj muzici?