Kralj Srbije i Bosne: Tvrtko I Kotromanić

Na današnji dan, 23. marta 1391. umro je Tvrtko I Kotromanić, bosanski ban, a kralj od 1377. godine, najmoćniji vladar krunisan u manastiru Mileševa, uzimajući titulu kralja Srbije i Bosne, kojoj je dodao titulu kralja Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Njegovom smrću okončano je širenje i uspon bosanske države.

Iskoristivši nestanak Srpskog carstva i vladajuće dinastije, bosanski ban je "dobio vijenac kraljevstva praRoditelja svojih", tj. Nemanjića, nakratko ujedinivši dvije zemlje posle četiri veka. Jedini od srpske vlastele koji je donekle osećao opasnost od Osmanlija bio je knez Lazar Hrebeljanović. Uništavanjem Altomanovićeve države, knez Lazar i ban Tvrtko stekli su zajedničku granicu i postali bliski saradnici.

Dok je Lazar sa većinom moćnih suseda savez sklopio brakom (kćeri je uda za gospodara Kosova i dela Metohije, Vuka Brankovića, za Đurđa II Balšića od Zete, za Nikolu II Gorjanskog od Mačve i za Ivana Šišmana od Bugarske), sa bosanskim vladarom "orodijo" se alijansom. Mada, obojica su imali vezu sa Nemanjićima. Lazarova supruga bila je Milica, čukununuka Vukana Nemanjića, dok je Tvrtkova baba bila Jelisaveta Nemanjić, kćerka kralja Dragutina.

Buduci više diplomata nego ratnik, Lazar nije bio prepreka nameri bana Tvrtka da postane i vladar Srbije. Na Tvrtkovoj teritoriji nalazio se manastir Mileševa, počivalište Svetog Save, i on je namerio da to iskoristi kako bi uzdigao svoj prestiž. Potomak svetorodne loze Nemanjića preko kralja Dragutina, te posednik carske lavre u kojoj su bile mošti Svetog Save, Tvrtko je istakao nameru da uzdigne svoju vladarsku titulu na kraljevsku i da popuni upražnjeni presto Srbije.

Kralj Tvrtko je postupio kao vrhovni gospodar srpske vlastele 1389. godine, kada je uputio svog najboljeg vojskovođu, Vlatka Vukovića u pomoć knezu Lazaru, na Kosovo. Vuković je postao poznat godinu dana ranije, kada je savladao otprilike dvostruko brojniju tursku vojsku kod Bileće. Turski komandat tada je bio Lala Šahin, isti onaj koji je pobijedio u Maričkoj bici.

Iz diplomatske prepiske Tvrtka I Kotromanića moglo bi se izdvojiti njegovo obraćanje Dubrovačanima: "Pobožno je i dostojno pohvaliti istinskom verom i željenu reč prineti svom dobrotvoru vladici Hristu, od koga sve stvoreno i objavljeno bi na pohvalu božanskog proviđenja, koje se smilova čovečijem rodu, koga stvori prema prečistom liku svog Božanstva, i dade mu vlast i razum, da bude nad svom zemaljskom tvari i da razume i tvori sud i pravdu posred zemlje. Takođe zatim i meni, svome robu, za milost svog Božanstva, darova da mi procveta izdanak plemenito ukorenjeni u rodu mom i udostojime dvostrukim vencem kako bih obima gospodstvima upravljao, prvo isprva u bogomdanjoj nam zemlji Bosni, potom pak gospod moj Bog me počastio da nasledim prestol praRoditelja mojih, gospodara srpske, zato jer ti moji praRoditelji, u zemaljskom carstvu carstvovavši, i na nebesko carstvo preselili se biše. Ja, pak, videći zemlju svojih predaka ostavljenu nakon njih i da nema svog pastira, ido u srpsku zemlju, želeći i hteći osnažiti prestol roditelja mojih. I tamo išavši okrunjen beh od Boga darovanom mi krunom na kraljevstvo praRoditelja mojih, da budem u Hristu Isusu pobožan i od Boga postavljeni Stefan, kralj Srbima i Bosni i Pomorju i Zapadnim stranama. I potom poče s Bogom kraljevati i praviti prestol srpske zemlje, želeći što je palo uzdići i što se razorilo osnažiti. I kad sam došao u zemlje Pomorske, prišavši pred slavnim i dobronaročitim grad Dubrovnik, i tu iziđoše pred naše veličanstvo poštena vlastela dubrovačka, sa svakom slavom i čašću i podsetiše naše veličanstvo na svoje zakone, ugovore i povelje koje su imali s praRoditeljima našeg veličanstva."