Ludi(n) Mešić iz Zagreba živi u Njujorku, vozi putnike i priča o rep muzici

Iz Zagreba biciklom je krenuo za New York i ostao da živi tamo, želeći sebi i majci priuštiti lijep život. Danas živi u Njujorku od 2016. i bavi se prevozom putnika svih potreba, uključujući i osobe koje koriste kolica, s obzirom da posjeduje minivan modificiran za te potrebe.

U ranijim danima bio je među zagrebačkom scenom i veteranima koji su joj postavili osnove: Tram 11 (Nenad Šimun Target i Srđan Ćuk General Woo), a poslije njih Bolesna braća (David Vurdelja Baby Dooks i Pero Radojčić Bizzo), Marina Ivanovića Stoke i Marka Lasića Nereda, Kiše metaka (Split). Kad se mislilo da nema dalje, pojavio se Steve Mešić Ludi(n). Iako je bljesnuo, ubrzo je opet nestao. Objavio je tri albuma (“Iz ruke u ruku”, “Snove satko sam od ulica” i “Od Zagreba do Njujorka”), osvajao domaće MTV hip hop liste i, u jednom trenutku, biciklom krenuo za Njujork, stigao do Portugala, pa uz pomoć brojnih ljudi došao u grad koji nikad ne spava i tamo ostao.

POBJEDA: Đe je Ludi(n) sad, što radi i čime se bavi?

MEŠIĆ: Živim u Njujorku od 2016. Bavim se prijevozom putnika svih potreba, ujedno i osoba koje koriste kolica, s obzirom da posjedujem minivan, modificiran za te potrebe. Od kako znam za sebe za volanom sam, bilo na dva ili četiri kotača. Radio sam neko vrijeme i na građevini, no kako sam postao dijabetičar prenaporno je kontrolirati šećer na fizički zahtjevnim poslovima. Ispunjavaju me košarka i rep. Bez toga, kaže, nisam živ.

POBJEDA: Kakvo mjesto rep ima u vašem životu sada? Slušate li ga i dalje i šta vam je trenutno najbliže?

MEŠIĆ: Rep slušam stalno. I domaći i strani. Evo i sada dok tipkam odgovore slušam Rikvonov album „Immobilarity“ koji me je na neki način izgradio, jer disk sam vrtio dok se nije izlizao. Poslušam i noviju muziku, ali nekako najviše dvijehiljaditih i devedesetih, jer tada sam se navukao na hip-hop i taj zvuk. Hip-hop i košarka mu spasili život,

POBJEDA: Da li se i koliko rep promijenio u odnosu na vrijeme kada ste vi počinjali?

MEŠIĆ: I jeste i nije. Opet se na neki način vraća stari tvrdi bumbep i ponovo postaje popularan. Mjesta ima i za trepere i za nas koji smo prije 25 godina počinjali. Dokaz su Smoke Mardeljano i Hiljson Mandela kod nas ili Njujorku Joey Bada$$ i A Boogie wit da Hoodie. Imaju veliku publiku, a stilski su potpuni kontrast.

POBJEDA: Imate li osjećaj da muzika novim generacijama predstavlja isto što i Vama kao autoru, ali i našem koje su Vas slušale?

MEŠIĆ: Sigurno. Meni je muzika bila ring gdje bih ispucavao svu svoju frustraciju, nemire i ljutnju. Prošao sam dosta u životu i ona je bila moja terapija, a kasnije se pretvorila u ljubav. Mislim da i današnjim klincima predstavlja isto. Ako im i ne treba lijek, „fura“ ih i čini sretnima. Svakako, ostavlja i pečat njihovog vremena, jer će istu muziku slušati i za 30 godina, kao što ja i dan danas slušam Wu Tang.

POBJEDA: Mediji su pisali da ste nakon trećeg albuma riješili završiti karijeru. Što Vas je natjeralo na taj potez i kako na njega gledate sada?

MEŠIĆ: Ja sam objavio da ću malo stati, odmoriti i napuniti baterije, te da se vidimo kada inspiracija opet pokuca na vrata. Neki su to protumačili kao kraj, ali daleko od toga. Zasitio sam se svega, a najviše ljudi iz tog svijeta. Umorilo me plaćati i gurati sve sam. Nisam osjećao da imam podršku i to me sve umaralo. Dodatan faktor je bio da živim lijep život i da danas mogu priuštiti sve u životu. S tim se izgubila moja ljutnja koja je bila presudni faktor za bavljenje muzikom. To je taj ring o kojem sam pričao. Što se tiče ulaganja, preko 25.000 dolara sam potrošio na treći album. Snimao sam spotove s filmskom kamerom, odlazio u najbolje glazbene studije u Njujorku i nikad nitko nije bio gladan pored mene. Uvijek sam pazio na saradnike. Nikad nisam škrtario. Na kraju sam rekao: dosta je. Vrijeme je odrasti i najprije doći do nekih važnijih životnih ciljeva, uložiti novac u budućnost, a za igranje sa skupim igračkama biće vremena u životu. Ne žalim niti za jedan uloženi cent. Sve je ispalo onako kako sam htio i to je moja ostavština na koju sam izrazito ponosan. Kod mene je uvijek bilo - ili radi kako treba ili nemoj nikako. Sve je ispalo onako kako je htio.

POBJEDA: Da li Vas i dalje, kad čujete dobar bit, krene inspiracija da počnete pisati rime?

MEŠIĆ: Često mi se to dešava. Najviše u autu. Znam baš dobro poluditi i otkinuti za vrijeme vožnje ako me zafura neka stvar. Smjer ovisi o tome kako sam raspoložen. Ako sam ljut - divljam u autu. Ako sam sretan, pokušavam vjerojatno i otpjevati neki refren i onda si govorim kako to super zvuči, a u biti zvuči malo gore od katastrofe. Bitno je da je meni zabavno.

POBJEDA: Koje biste pjesme danas izdvojili kao prelomne u karijeri i zašto?

MEŠIĆ: Idemo na Jug sa grupom Thrill, koji je bio prvi radijski hit 2005. godine, kada smo na Radio Ciboni, tada jednoj od najjačih radijskih postaja, proveli punih mjesec dana na prvom mjestu, ispred Bolesne Braće, Eda Majke, Nine Badrić i mnogih drugih velikih imena. Nakon toga možda i najveća prekretnica singl Luda Noć, na kojoj sam ugostio Nenu Belana s obzirom da sam obradio njegov hit Vino Noći. Tu je Odlazim Zbog Ljubavi na kojem sam ugostio Ivanu Radovniković i koji se odlično kotirao. Vjerujem i Ratnik su pjesme koje su zavoljeli reperi. Treći album Od Zagreba do Njujorka najbolje je prošao zato što sam imao iskustvo, bio najviše gladan i uložio najviše do tada u produkciju čitavog paketa, jer sam bio u situaciji da to mogu napraviti.

POBJEDA: Kad slušate starije pjesme, čujete li u njima mladost, bunt ili autentičnost, te da li biste se vratili unazad da biste to radili – beskompromisno i bez dlake na jeziku?

MEŠIĆ: Bunt najviše. Sin jedinac s govornom manom, ljut na cijeli svijet. Očuh, kojeg sam smatrao ocem, umro je nakon samo pet godina što sam proveo s njim. Majka, koja je rođena bez lijeve šake, radila je kao čistačica po čitave dane samo s jednom rukom kako bi mi sve omogućila. I jeste. Ja sam upadao redovito u probleme u školi, kada bi me zadirkivali radi mucanja. Kako sam odrastao, problema je bilo sve više i više i to mojom krivicom. Falila mi je muška ruka da mi zalijepi pošteni šamar. Majka nije mogla sve sama. Neki kažu loše društvo. To onda znači da sam i ja za svoje društvo bio loš. Bilo je to samo odrastanje i životne karte koje sam izvukao. Neke bolje, a neke lošije. Na kraju nas je život nastavio udarati po kičmi i ta košarka i kasnije rep bili su mi sve. Rijetki znaju, ali da, moj najveći san je bio zaigrati u NBA ligi. Rep se pojavio nakon toga. Ne bih ništa mijenjao. Sve je onako kako sam tada želio i to je najbitnije. Radi što želiš da kasnije ne žališ. Pravi rep je samo onaj koji dolazi iz srca.

POBJEDA: Da li Vas i dalje, kad čujete dobar bit, krene inspiracija da počnete pisati rime?

MEŠIĆ: Kako danas gledate na eks- Yu rep scenu? Zvuči li bolje nego prije deset ili petnaest godina?

MEŠIĆ: Svako vrijeme nosi svoje. Prije 15 godina mi smo bili čudni ljudima i drugačiji, danas su to neki novi klinci. Svi se bave time što je to pravi rep. Pravi rep je kad radiš iz srca i repuješ onako kako jeste. (Nastavak razgovora o muzici u vremenu AI tehnologije, ali prevashodno o pedaliranju ka „obećanoj zemlji“, biće objavljen naredne sedmice)