Kultura i kritika kapitalizma: Odpuno zmajeva i revolucijama

Prelazak iz „fantastične“ u „praktičnu“ kritiku može se desiti sjutra, ali i za hiljadu godina. Protivurječnosti su u osnovi sistema i aktivne su i juče i danas i biće i sjutra. Pitanje otpora ima u sebi i element kontingentnosti, ali to ne mora značiti strpljenje. Možda će nečije nestrpljenje pomjeriti stvar.

Sve revolucije su bile „prerane“ po objektivnim mjerilima istorijskog razvoja - ali upravo to „prerano djelanje“ je otvorilo mogućnosti koje bi inače ostale samo latentne. „Ko u svijetu danas, posebno u svijetu kulture, brani buržoaziju?“, pitao se Danijel Bel još 1976. godine. Ova kontradikcija kapitalizma nije nova - nosioci kulture, posebno u sferi „visoke“ kulture, njegujući antiburžoaske vrijednosti, sistematski podrivaju legitimnost tog sistema. I to od samog početka, o čemu svjedoče primjeri Dikensa, Flobera i Balzaka. Oni su bili i proizvodi i hroničari buržoaskog društva, koga su humanizovali i istovremeno delegitimisali.

Kultura je proizvodila kritiku sistema koji ju je omogućavao. Jozef Šumpeter je ponudio možda najpronicljiviju dijagnozu ovog fenomena: „Buržoazija, na svoje zaprepašćenje, otkriva da se racionalistički stav ne zaustavlja na privilegijama kraljeva i papa, već nastavlja da napada privatnu svojinu i cijelu šemu buržoaskih vrijednosti“. Čak i industrija kulture proizvodi sadržaje koji su naizgled subverzivni ili kritički - distopijske serije, antikapitalističke teme u filmovima - u kojima zlo uvijek biva pobijeđeno aktom individualne hrabrosti. A to što se zlo uvijek iznova pojavljuje samo svjedoči da je ovaj sistem vječit - ovakva kultura istovremeno i kritikuje i održava kapitalizam, što je možda sama srž njegove fleksibilnosti i otpornosti.

Presudan zaokret u ovom začaranom krugu napravili su klasici marksizma - buržoazija „sve što je čvrsto rasplinjava u vazduh“ („Manifest“). Prava misterija nije zašto kultura kritikuje kapitalizam, već kako kapitalizam opstaje uprkos „nekulturi“, varvarstvu u koje gura one koji će sjutra biti njegovi grobari. Kapitalizam ovu misteriju rješava na tržištu: kritika je samo jedna vrsta robe koja se krčmi na kapitalističkom tržištu ideja.

Kulturna kritika kapitalizma nije prijetnja sistemu; ona jeste sistem. Ljevica kupuje majice sa likom Če Gevare, gleda kritičke filmove na festivalima i na Netflixu, čita radikalne kritike društva i kritikuje radikalne kritičare. Pobuna je estetizovana - lifestyle izbor, marketinški segment. „Revolucija“ se ne dešava - ona se brendira. Šezdeset osma je pokazala razorni efekt simuliranja revolucije. Zašto su njihove ikone bili uvijek i komercijalni uspjesi - tu je trik kulturne kritike - onda daje iluziju slobode, pluralizma, progresivnosti.

Kapitalizam kaže: „Vidite, možete me kritikovali koliko hoćete! Evo vam platforme, honorar, publika“. Tržište ideja funkcioniše kao tržište bilo čega: asimiluje, neutrališe, profitira. A, opet, kulturna kritika je neophodna jer održava temperaturu i skraćuje vrijeme kad temperatura postaje smrtonosna. Ona je potrebna i u svom fantastičnom obliku - kapitalizam doduše komodifikuje kritiku, ali je ne pretvara u svoj moral i svoju estetiku, jer to više ne može.

On je sebe proglasio za svog neprijatelja, koga ne smije da ubije izistinski. A sa tom lažju ne može da se gleda u budućnost. Samo da se perpetuira sadašnjost - to je uvijek nekom majka a nekom maćeha. Iz zmajevog sjemena izrastaju nove glave, ali i novi „dragon slayers“. No, ovaj proces ne funkcioniše na principu pneumatike. Prelazak iz „fantastične“ u „praktičnu“ kritiku može se desiti sjutra, ali i za hiljadu godina. Protivurječnosti su u osnovi sistema i aktivne su i juče i danas i biće i sjutra. Pitanje otpora ima u sebi i element kontingentnosti, ali to ne mora značiti strpljenje. Možda će nečije nestrpljenje pomjeriti stvar.