Osamnaest džeferdara: Pripovijetka o Marici i njenim sinovima

Bješe se na Cetinju okupio veliki svijet, i malo i veliko. Dolazak saksonskog kralja Fridriha Avgusta nije bio svakidašnji događaj varošice. Petar II je okupio svitu glavara i junaka pred tek napravljenom Biljardom. Garda je bila postrojena s kraja na kraj prednjih kula prema Cetinjskom manastiru, koji je bio okićen zastavama.

"Osamnaest džeferdara joj o jedan kućni klin visi. Na ognjištu se vidi ljuckoća", kazao je jedan od prisutnih. Gospodstvenog držanja, visokih zalizaka, očešljane smeđe kose, u uniformi germanskog generala sa lentom preko prsa, kralj Fridrih odavao je utisak smirenog četrdesetogodišnjaka. Nalazio se na tlu zemlje za koju je i sam vjerovao da u njoj žive varvari koji nose u džakovima otkinute glave svojih neprijatelja. Avanturistički duh doveo ga je iz Kotora da pośeti narod koji je u evropskim krugovima izazivao divljenje zbog borbe za slobodu, ali i prezir zbog načina života.

Gost u paradnoj uniformi izazvao je zaniteželju. Željni novina u sumornim stijenama, izašli su da pozdrave nepoznatog gosta. U dvorištu Biljarde, pod lipovim hladom, vrelog proljećnog dana domaćini i gosti bili su za trpezom. Iščitao je Petar II u pjesničkom zanosu stihove dok je uručivao rukom ispisanu pjesmu posvećenu svom gostu. Saksonski kralj je u znak zahvalnosti sa ruke skinuo brilijantski prsten sa monogramom i poklonio ga domaćinu koji je bio odjeven u raskošnu crnogorsku nošnju.

Tišinu svečanog trenutka prekinuo je žamor među gardom i stanovnicima. Uskomešali su se na dolazak omanje žene u svilenoj košulji sa zlatnim vezom. Kosa joj je bila prekrivena crnim velom koji je padao niz leđa. Odisala je nekom energijom koja je skretala pažnju na sebe. Na njoj nije bilo ničeg neobičnog, ali je izazivala poštovanje dok je prolazila niz ulicu nedaleko ispod svoje kuće. "Što pozdravljaju onu ženu onako?", na dosta lošem jeziku zemlje domaćina pitao se Bartolomeo Bjazoleto, jedan od uglednika iz kraljeve pratnje.

"Kako zašto, gospodine? Osamnaest džeferdara joj o jedan kućni klin visi. Na ognjištu se vidi ljuckoća", odgovorio mu je senator Stevan Perkov. Zapitkivao je poznati tršćanski botaničar: "Čega osamnaest?" Nastavio je slikovito da objašnjava Stevan: "Ada sinova čoče. Osamnaest od jednoga oca i majke. Sve jedan drugome do ušiju".

Vrtio je glavom začuđeni gost, misleći da ne razumije dovoljno jezik: "Ma ko je ta žena, ljudi?" Odgovarali su uglas: "Marica, rodila je osamnaest sinova Đuru Begovu, svi u jednu četu." U razgovor se uključiše i kraljev upravnik dvora Fon Minkvic i dvorski savjetnik Amon. Botaničar nije posustajao sa pitanjima, dok su mu se od čuđenja stvarale bore na uskom čelu: "Odakle je, za koga je udata?" Odgovarali su mu uglas, želeći da što bolje pojasne: "Nije mnogo odmakla. Ima joj po kome i biti–braća su joj pljevaljskog pašu, koji je tražio kitne Crnogorke, osamarili pa su ga puštili da ide potrbuške sa samarom doma".

Marica, majka osamnaest sinova, simbolizuje snagu i patnju crnogorske žene kroz istoriju. Njena priča je ogledalo slobode koju Crnogorci njeguju kroz vekove. Kako se vojska okupljala, igrale su se viteške igre, a Marica je ostala urezana u kolektivno pamćenje naroda. Njena sudbina i život ostavili su neizbrisiv trag u crnogorskoj istoriji.